“Po osjećaju i doživljaju vremena i po sluhu za leksiku i prostor, Radovan Zogović je uvjerljivi i odista posebni izdanak crnogorske zemlje i njenih mijena”, kazao je akademik Pavle Goranović, na tribini koja je u CANU održana povodom 110 godina od rođenja slavnog crnogorskog pjesnika, piše Pobjeda.
Za lajtmotiv svog tumačenja pjevanja i mišljenja Radovana Zogovića, Goranović je uzeo njegove riječi: „O ne umiri prije no umreš. Ne umiri”.
“Za Zogovića je poezija, kako i sam kaže, bila i ostala uslov djelovanja i opstanka. Ako bi se u jednoj sintagmi moglo svesti njegovo književno i životno bivstvovanje, ona bi mogla da glasi poetika bola i dostojanstva. Nije Zogović ni o čemu pisao što nije prethodno odživio ili bar žestoko bio spreman da proživi. Ideal životnog i pjesničkog jedinstva je uz tešku muku ostvario i ostao među onima koji su više dugovali životu nego poeziji”, istakao je Goranović.
Kako je kazao, prećutan ali ne i ućutan, Zogović je istovremeno gradio svoj poetski i svoj jedini stvarni svijet za budućnost koju neće vidjeti, ali kojoj će doprinositi svojim stavovima i prije svega antologijskim pjesmama.
Saosjećanje u vremenu
Kako je kazao, Zogović je pjesnik konstantnog preispitivanja i saosjećanja u vremenu koje nije ostavilo mnogo prostora ni za osjećanja ni za poeziju.
“Koliko je samo trebalo energije, ljudske i stvaralačke, kako bi se nadvisile sve nedaće, kako bi godine grijeha i kazne nadjačao poetski glas i kako bi patnja bila pretvorena u jedan od najznačajnijih opusa crnogorske književnosti, u djelo koje sve više spoznajemo kao da spoznajemo najbližeg srodnika. I zbilja, Zogović je naš na jedan neporeciv način, uz njega postajemo familijarni sa različitim stranama crnogorskog bića, sa licem i naličjem protoka vremena koji se ulivaju jedan u drug”, naglasio je Goranović.
U svojoj analizi on se nije usredsredio na Zogovića kao velikog pjesnika takozvane socijalne poetike. Tretirao ga je prvenstveno kao vrhunskog liričara, pjesnika izrazito snažne, često i neočekivane intimističke atmosfere.
“Zogović je crnogorskoj književnosti 20. vijeka obezbijedio dostojan kontinuitet. Priskrbio joj je sponu s pretečama i otvorio prostor, značenjski priključak novim, modernijim glasovima. To je jedino mogao ostvariti neko ko je lično i nacionalno mogao sjediniti sa univerzalnim. Srođen s ovim predjelima, Zogović je spasio i mnogo jezičkog blaga. On je pjesnik duboke samosvijesti, ali i moderni pjesnik nastao na pobuni i nadi, ruševinama jednog jezika i kontroverzama jedne ideologije. I u toj je nevidljivoj misiji uglavnom bio usamljenik, ali dosljedan, energičan i istraživački nastrojen”, poručio je Goranović.
Jezik, priroda, ljubav
Tumačeći Zogovićevo razumijevanje jezika, on je zaključio da je riječ o pjesniku koji u svojoj poeziji pokazuje kako jezik spašava biće i uspostavlja se kao neminovno utočište i ishodište.
“Jezik je zdenac uspomena i poetskih nadanja. Jezik je i odbrana od sadašnjosti, pa otuda česte reminiscencije i oživljavanje izumrlih riječi od kojih Zogović sačinjava osoben poetski svijet. Pohodima ka sjećanju i prizivanjem zavičaja, pjesnik zapravo oživljava mnoge slojeve zemlje i mnoge slojeve vremena”, kazao je Goranović.
Osvrnuo se i na u Zogovićevoj poeziji odista kreativan susret jezika i prirode.
“Identifikovanje s prirodom je u duši Zogovićevog pjevanja, u kome se sve lomi, zbraja, ganja, jeca… On majstorski pronalazi mnoštvo preokreta u prirodi, njima se objašnjavaju unutrašnji nemiri, pokreti bića, u periodima dana i godine kada sve leluja, ili kada sve navire i buja i kao što priroda pokreće ove stihove, kao što ista ta priroda u brojnim varijacijama raspoređuje slova, njiše ih i odbacuje, upija i odbija”, naglasio je Goranović.
Kao nedovoljno pročitanu i neadekvatno vrednovanu ravan Zogovićevog pjesništva on je identifikovao njegovu ljubavnu liriku.
“Zogović slavi ljubav kao važan dio poetskog spasenja, a istovremeno pronalazi cjelovitost književnog angažmana. Ljubav je potvrda očovječenja, svjedočanstvo jedne strane ljudskosti. Tako je s knjigom „Povremeno zauvijek” i ljubav u poeziji zavrijedila jedno od počasnih mjesta”, zaključio je Goranović.
Svjetionici izabranih riječi
“Čovjek nesavladanog karaktera i pjesnik čovjekoljubljive samoće, donio nam je jasnovida mišljenja i čista osjećanja. Poezija je, po njegovom shvatanju, u moći i dužnosti da definiše sva čovjekova stanja. Zogović je težio savršenstvu forme i iscrpljivanju mogućnosti jezika. Zato kroz mnoge filtere prolaze njegove riječi i pretaču se u izbrušena osjećanja i oštre misli. Riječi te smione, odvažne riječi Zogovićeve, stoje i danas kao neki spomenici. Istinski spomenici i svjetionici izabranih riječi crnogorske književnosti”, poručio je Pavle Goranović.
