U Narodnoj biblioteci Budve u petak je predstavljena knjiga autorki Martine Kosec i Sanele Grazie „Čarobna mrežaonica paučića Vida“ (Radna ctančica za djecu i odrasle).
Knjiga je namijenjena djeci i dečijim pomagačima, nastavnicima likovnog, psiholozima, pedagozima ali i svima koje zanima ovakav kreativan način rada sa djecom.
Predstavljanje “Čarobne mrežaonice paučića Vida” u Narodnoj biblioteci Budve dio je programa III Međunarodne konferencije Fraktalnog crteža – Fractal drawing – INTEGRACIJA. U ime organizatora konferencije na promociji se najprije obratila Gordana Ražnatović, predstavnica Metode fraktalnog crteža za Crnu Goru koja je vodila četvoromjesečni program crtanja sa mladima Budve koji je završen izložbom radova. Metoda donosi dobrobit i otvara ka novim saznanjima, istakla je Ražnatović.
Autorka metode fraktalnog crteža koja je specifična metoda terapije putem crteža je ruskinja Tanzilija Polujahtova, koja je ovaj alat samopomoći razvila prije više od 25 godina.
Martina Kosec, profesorica likovne kulture, koautorka je Čarobne mrežaonice paučića Vida, a ovu metodu učila je od Polujahtove. Crtanka se sastoji od segmenata priča o crtama, o bojama i o principima stvaranja i svojevrsni je bukvar fraktalnog crtanja. Ova metoda je djelotvorna i kod djece i kod odraslih, pomaže kod učenja i kod postizanja emocionalne stabilnosti, kao i u razvoju pažnje i koncentracije. Metoda fraktalnog crtanja se može primjenjivati već na uzrastu od 4-5 godina.
“Djeca sa 4-5 godina, imaju svoj rukopis, onda dolazi do poboljšanja, pa djeca u drugom ili trećem razredu imaju neku svoju karakteristiku, a djeca od 4. Ili 5. razreda mogu već postići da crtaju kao odrasle osobe, što znači da su već razvijene motorika, pažnja, te da su i kognitivni i emocionalni i socijalni aspekti takvog djeteta razvijeni”, istakla je Martina Kosec.
Preko tih crteža otkrivaju se unutrašnja stanja djeteta. Kako crtanjem sprovesti korekciju i uticati da dijete tamne boje zamijeni svjetlijim, kako objektivna promjena boje mijenja unutrašnji kolorit, autorka Kosec odgovara:
“Kada dijete posluša da tamnim bojama oboji sitna polja i polja okolo boji svjetlijim bojama, to znači da je dijete u jednom uravnoteženom stanju. Zato postoji program, jer nijedno dijete to neće napraviti nakon jedne radionice, gdje se kontinuirano ponavljaju ta pravila i puštamo dijete da u procesu kad uopšte može prihvatiti tu promjenu da se to dogodi spontano. Svaki put kada te boje izbacimo na papir, mi zapravo učinimo vidljivim ono što nas muči, a svakog sljedećeg puta to će biti sve manje i manje dok se dođe do točke da više neće imati što izbaciti i dogodiće se promjena u koloritu.”
Da bi se nešto iznutra zaista promijenilo, potrebno je raditi u kontinuitetu koji podrazumijeva tromjesečni program.
Budući da živimo u ubrzanom vremenu prepunom informacija i digitalija, teško je natjerati djecu i zainteresovati za metodu fraktalnog crteža. U tome pomažu i nastavnici, ali i porodica, jer djeca usvajaju primjere iz okruženja. Sam predmet likovna kultura u školama je aktivnost kojom se razvija mozak, motoričke i senzoričke sposobnosti. Ovo je, po mišljenju autorke Martine Kosec prilika da se roditelji i djeca druže, da crtaju zajedno, te da oboje prolaze tako kroz program korekcije.
Kada je riječ o digitalnoj zavisnosti, metoda fraktalnog crteža veoma pomaže u tom procesu “skidanja” sa zavisnosti, ali je bitno motivisati dijete. Obrazovni sistemi, niti u Hrvatskoj niti kod nas, još uvijek zvanično nisu podržali ovu metodu kao mogući izborni predmet jer je relativno nova metoda (u Hrvatskoj od 2011), ali je u toj državi u procesu usvajanja od strane Ministarstva, te bi metoda fraktalnog crteža zvanično mogla ući u vrtiće i škole.
