Prešla je dva puta Atlantski okean. Prvi put, oko 1905. godine, ostavila je sina porodici i sa prvim mužem krenula preko okeana da bi okušali sreću u čikaškim rudokopima.
Vratila se ubrzo sa tek rođenom ćerkom, izmučena teškim tridesetodnevnim putovanjem. I lošim brakom. Uslijedio je razvod: djeca su ostala kod oca, po tadašnjim običajima. Opet je krenula preko Atlantika 1910. godine da ponovo okuša sreću, ovoga puta sama. Stigla je do Montane, kod braće od stričeva, udala se i ostala tamo dvadeset godina.
Kada su ona i njen muž 1931. godine odlučili da se vrate u Crnu Goru, sa sobom su donijeli dvadesetogodišnju ušteđevinu. I dva pištolja da je sačuvaju od napasnika. U hotelu u Dubrovniku, gdje su odsjeli u povratku, njen muž je pristao da preda oružje. Ona je odbila da preda pištolj. Suviše znoja bilo je u to uloženo da bi se rizikovalo. Kada se razvela drugi put, po sopstvenoj želji, napustila je Risan i od novca zarađenog u Americi kupila kuću u Nikšiću. Tu je ponovo okupila svoju djecu. I ne samo svoju djecu. Za vrijeme rata i u teškim prilikama dolazili su tu ljudi koje bi nevolja natjerala.
Nije ona samo ušteđevinu donijela iz Montane. Sa njom su preko Atlantika stigle i dvije knjige „How to learn English“, koje još čuva naša porodica. I poštovanje prema životu provedenom tamo. Pamtim njene suze kada je Kenedi ubijen. Donijela je sa sobom i znanje da žene ne moraju da žive onako kako su živjele u Crnoj Gori i da je „Amerika raj za žene“.
Izvor: Nada Žugić o svojoj prababi Jelisaveti Jeli Eraković, rođenoj Banićević 1885 – 1972.
