Preminuo Nebojša Radović: Sve njegove tajne prosute su po mnogobrojnim fotografijama i pričama

Nakon kraće i teške bolesti u Nikšiću je juče preminuo poznati crnogorski fotograf, pisac, ali prije svega, dobar čovjek, Nebojša Radović.

Radović je objavio tri knjige: “Zanoktice“, „Trun“ i „Baobab“, a gotova je i četvrta “Ušur”.

Sve njegove tajne koje to više nisu, prosute su po mnogobrojnim fotografijama i pričama.

Njegova biografija, svi njegovi porazi i sve pobjede drijemaju u njima. Pa čak i onda kada je pisao o drugome, on je ustvari pisao o sebi.

Svaki lik je on.

Ili ga ima u svakom, makar malo.

Isto je i sa fotografijom.

To je kratka biografija Nebojše Radovića, fotografa i pisca iz Nikšića.

Nebojša nije fotografisao “samo je stapao crnu sa bijelom, tragajući za sivom u boji”.

I nikada nije pisao, samo je bio “na terapiji”, provjetravao mozak.

“Nevjerovatno koliko otkrivamo sebe slikajući drugog. Stvaranje je borba. Borba sa sobom. Sa onim drugim u nama, koji se opire i stidi. Koji se buni i viče. Koji se brani i udara. I ta borba često nije fer”, rekao je jednom prilikom Radović, u razgovoru za CdM.

U svijet fotografije ušao je još u ranom djetinjstvu posmatrajući ujaka kako “stvara magiju” u mračnoj komori razvijajući filmove i eksponirajući foto papir.

Sjeća se slabe svjetlosti crvene lampe i fotografija okačenih kao veš na žici.

Ljubav prema fotografiji se razvila u prošlom vijeku kada je sve pare dobijene za deseti rođendan dao jednoj gospođi na trafici pored Markove i uzeo Smenu 8, i dan danas je čitava.

Olovku u ruke je uzeo puno godina kasnije.

Njegova veza sa pisanjem počinje sa početkom korone i osamljivanjem.

“Sve je krenulo sa zatvaranjem i policijskim časom. Sa “zatvorskom” šetnjom u određeno vrijeme. Sa zadnjim pogledom na Sunce prije ulaska u “ćeliju”. Sa oduzumanjem slobode. Tada ostajem sa samim sobom. Tada počinjemo da pričamo ja i “ovaj” u meni. Da se svađamo i da se mirimo. Da se prisjećamo i da plačemo. Da se grlimo i smijemo očiju punih suza. Kao i ljubav, sloboda se najviče cijeni kada ti je neko otme”, rekao je tada Radović.

Za Nebojšu je pisanje bilo terapija. Kada napiše neku priču osjeća se kao da je popio lijek.

“Kao ustajanje sa psihijatrijskog plišanog kauča i izlazak na ulicu punu srećnih ljudi”.

A kako započinje proces stvaranja nove knjige?

“Provjetravanje mozga. Volim da trčim i da se znojim. Sa znojem izlazi i “paśaluk”. Volim i tuširanje. Vodom spiram oboje. I tako čist i slatko umoran uzimam čašu vinjaka na prazan stomak. Tada priča dolazi do mene. Neko sjećanje. I krećem da pišem. Kadu ne volim”.

Radović je smatrao da je čovjek jedno nepregledno skladište i da u svakom od nas svega tu ima.

“I patnje i ljubavi i bola i straha…raznih priča. Mislim da je svaka kreativnost ista. Jednog dana odlučiš i kreneš da se klešeš. Malo po malo. “Nulla dies sine linea”.

Radović svoju dušu nije štedio, nekad je prelivala, sama se izlivala, i pustio je da se sve samo izruči.

“Pa nisam žalio sebe. Sve iz šerpe sam izručio. Ostalo još da se izgrebe sa dna, ono najslađe.. Al’ ima još. Čitav komplet”.

Kao fotograf-pisac lako se može opstati i živjeti u našoj sredini. Kao jedno od ovo dvoje teško, smatrao je Radović.

“Možda će zvučati čudno, ali mislim da čovjek najbolje stvara kada ga je briga za sve. Kada ta ravnodušnost počne sa dominira”.

Kad bi mogao da promijeniš jednu stvar u društvu u kojem živimo, šta bi to bilo?

“Volio bih da se njušimo i osjećamo kao životinje. Lakše bi se “nalazili”. Sve bi funkcionisalo jednostavnije. Na kraju krajeva, biljke nismo. Ili možda težimo tome. Ja ostajem u klubu životinja. Biljka njente! Ni u tanjiru ni u životu”, poručio je tada Radović.

Sahrana Nebojše Radovića obaviće se sjutra u 14 časova u njegovom rodnom Nikšiću, na groblju iza Manastira.

M.Drašković