Kultura

Radoje Domanović i Natalija Raketić: Voljeli se uprkos teškom životu

Najveći satiričar srpske književnosti Radoje Domanović (1873-1908) živio je kratkih 36 godina, a na svom putu je sreo i zavolio jednu Nataliju, koja je obilježila svaki njegov tren…

Radoje Domanović, odmila nazivan Rade, nije dugo boravio na ovom svijetu, ali je za tih 36 godina napravio više za svoj narod nego što neki naprave za mnogo više godina. Ljubavi je u njegovom kratkom životu bilo, ali Rade u njoj nije dugo uživao.

Ostalo je pismo požutjelih stranica koje je 1892. godine, kada mu je bilo tek 19, napisao student Rade svom nepoznatom prijatelju:

“… Moguće je da pomisliš zaljubljen sam. To ako si prije pomislio nego što ovo pročitaš, sad se razuvjeri. Nikad nisam ljubio. Još ne znam šta je ljubav, ako toliki svijet od nje pati i toliki pisci istupiše svoja pera pisajući o ljubavi”.

Tako je razmišljao mladi Rade, a već dvije godine kasnije sam sebe je opovrgnuo držeći za ruku i ljubeći pogledom svoju voljenu pod ostarjelom lipom u divnim Karlovcima.

Voljena je bila Natalija Raketić, tamnokosa učiteljica, koja se jutrima sastajala sa nepoznatim mladićem. Nepoznat je bio Karlovčanima. Znalo se da je iz Beograda, gdje je noći provodio kod “Kolarca”, a u najljepše doba napuštao društvo i odlazio u Srem. Mladi srpski književnik Radoje Domanović.

Susreti u nedjeljna jutra bili su kratkotrajni. Uz malo držanja za ruku, koju rečenicu i poglede kojima su se ispraćali, ona odlazeći po vodu, a on na voz pa nazad u Beograd. Međutim, ti tajni sastanci bili su premali za tako veliku ljubav. I protiv volje porodice, Natalija je prešla u Srbiju i postala učiteljica u Prokuplju. Neki bi rekli – sve zbog ljubavi. Nekako u isto vrijeme, Radoja su postavili za suplenta gimnazije u Pirotu. Dva srca su tako bila bliža, nepunih 90 kilometara iščekivanja i nade. Nekoliko mjeseci kasnije Radoje je zaprosio Nataliju, a Jašu Prodanovića uzeo za kuma. Vjenčali su se u Pirotu, a o tom danu nema nijedne zabilježene riječi. Jaša je samo kasnije pisao da je on dosta uticao na Domanovića da ne zapusti svoj književni rad, a da mu je u tome svesrdno pomagala velika ljubav prema djevojci koju je te godine i oženio.

Karlovačka jutarnja ljubavisanja prerasla su u bračnu sreću, riješeni da dijele i dobro i zlo dok ih smrt ne rastavi. Nažalost, dobrog je bilo premalo, a zla isuviše. Radoje iz političkih razloga biva premješten u Vranje, pa u Leskovac, a nakon depeše kralja Aleksandra Obrenovića, i Natalija i Radoje ostaju bez posla u prosvjeti i dolaze u Beograd bez ikakvog imetka, sa ženskim djetetom u naručju.

Vjenčani kum Jaša Prodanović svjedoči: “Živjeli su u teškim materijalnim prilikama ublažavanim srećnim bračnim životom”.

U Beogradu počinju da mu izlaze satire po novinama “Kraljević Marko po drugi put među Srbima”, “Danga”, “Vođa”, “Stradija”, “Mrtvo more”…

Vrijeme je provodio u kafani, uz pjesmu i vino. Ali ne dugo, nikada ga mjesto nije držalo… Malo bi posjedio pa ustajao i odlazio svojoj voljenoj Nataliji. Uspjeh na književnom planu prati zla kob na porodičnom. Ubrzo im je umro sin, a oni su dva puta dnevno kočijama odlazili na groblje.

U to vrijeme došao je i kraj dinastije Obrenovića, pa presta Radojeva potreba za pisanjem ubojitih članaka i priča. Sreća mu se na tren nasmiješila, pa je dobio stipendiju i otišao sa porodicom u Minhen na godinu dana. Tamo je studirao likovnu umjetnost, družio se sa svjetskim slikarima, i sam je mogao da postane veliki slikar kakav je talenat bio, ali je on bio i ostao vjeran svom peru i papiru. Vrativši se u Beograd, dane je provodio po kafanama. Kažu da je Domanović umio da sjedi u kafani i da je tako lijepo pričao da ga je cijela kafana slušala. Kao i u kafanama, i u zadimljenim redakcijama je sa radošću dočekivan. Unosio je vedrinu gdje god bi se pojavio i zato niko nije ni primijetio kad se razbolio. Dugo je uspijevao da prikrije to od svojih kafanskih drugova.

Dobro je poznato da su u to vrijeme mladi srpski književnici obolijevali od tuberkuloze. Nije ni mladog Radoja zaobišla. Sve češće je sjedio za kafanskim stolom. A Natalija… Kažu da je bila anđeo a ne žena, nikada mu nijednu ružnu riječ nije uputila. Žena za poželjeti, rekli bi mnogi. Njegovala je svog Radu do samog kraja, do tog tužnog 4. avgusta 1908. godine. Za njim je ostala Natalija da njeguje njihovu Danicu i malog Zorana, da učiteljuje u kumodraškoj školi. I tako narednih 30 godina, kada se i sama pridružila svom voljenom.

1 Komentar na "Radoje Domanović i Natalija Raketić: Voljeli se uprkos teškom životu"

avatar
1000
:   NAJNOVIJI | NAJSTARIJI | POPULARNI

Send this to a friend