Radonjić: Bezbrižno gledamo na narastajuće nacionalizme

Na teritoriji Crne Gore u godinama koje su za nama ratova nije bilo, ali je mnogo Crnogoraca učestvovalo u borbama koje su se vodile u susjednim državama. Kao podsjetnik na ta vremena nekima su ostale rane na tijelu, nekima na duši, a nekima – oboje. Upravo se ovom temom – biljezima rata, bavi “Sin”, posljednja predstava crnogorskog reditelja Mirka Radonjića, koju je za Kraljevsko pozorište Zetski dom režirao po tekstu Mirjane Medojević.

U komadu, koji kroz priču o dobrovoljcu iz Crne Gore progovara o kolektivnoj nespremnosti crnogorskog društva da sagleda svoje učešće u ratovima devedesetih, uloge tumače Srđan Grahovac, Omar Bajramspahić i Marija Đurić.

“Kao što Dimitrija Mojanovića u komadu iznenađuje puko postojanje sopstvene djece, pa onda i njihovo djelanje, tako bih rekao da i ovdašnje društvo, krajnje bezbrižno sagledava narastajući nacionalizam koje je izrodilo – bilo da je otvoreno šovinistički, ili da je umotan u patriotizam. Tema odnosa očeva i sinova, tj. kćeri, odgovornost prema mrtvima koje nismo sahranili, te su se povampirili i proganjaju nas, kao i pitanje odgovornosti prema generacijama koje dolaze i kojima ostavljamo ovaj i ovakav svijet – rekao bih da nijesu samo savremene, već i svevremene”, kaže Radonjić.

Podsjeća da glumci na sceni citiraju “Čarobni brijeg”, i to mjesto na kome Man, smještajući događaje koje opisuje u vrijeme prije Prvog svjetskog rata, kaže – “Visokostepena minulost naše priče potiče otuda što se ona događa prije izvjesne prekretnice i granice koja duboko zasijeca u život i svijest…”

“To ‘zasijecanje’ je zapravo trenutak u kome shvatamo da je čovjek spreman na svakojaka nepočinstva. I to ne – tamo neki čovjek, već ‘Ja-čovjek’. Kad to uvidimo, shvatimo, nije više moguće da kroz život gazimo isti. To postaje naš biljeg. I što ga više prikrivamo netransparentnim slojevima šminke, to je prije u poziciji da postane maligno tkivo”, kaže reditelj.

Publika nije u prilici da vidi događaje iz rata, njih ni predstava ni tekst ne prikazuju, dijelom zato što ih, kako objašnjava reditelj, ni autorka teksta ni on, nemaju u neposrednom iskustvu, a prevashodno zato što je Radonjić stava da je “praviti antiratnu predstavu, dok rat bjesni uvijek i konstantno na nekom dijelu planete, svojevrsno licemjerje”.

“Apsolutno svaki trenutak savremene istorije nam nanovo potvrđuje da ideja zajedništva naroda nije moguća. Šta napredak čini mogućim – ja ne znam. Prije sam vjerovanja da napretka i nema, te je jedino što pakao drži van naših života tanka kora političke korektnosti. Ovakva pesimistička misao nas, doduše, ne oslobađa odgovornosti, već upravo na pleća svih nas stavlja teret neprestane borbe da očuvamo ono što, u nedostatku bolje riječi, nazivamo mirom”, smatra Radonjić.

Kao reditelj, Radonjić izbjegava da gledaoca “tjera” na bilo šta, a naročito na posebnu vrstu razmišljanja.

Glavna preokupacija tokom rada mu je da sa saradnicima sagleda teme kojima će se se baviti, te da zajednički pokušaju da ih rasvijetle sa što je moguće više strana.

“Predstava je, tako, ništa drugo do putovanje, tura – ako hoćete, kroz tu šumu tema i otvoren poziv gledaocu. Koliko i kako će se neko priključiti, koji su njegovi ili njeni okidači, asocijacije, emotivne reakcije i razmišljanja – to je individualna stvar i sjajno je što je tako”, navodi reditelj.

Na kraju, kaže da o radu ne razmišlja kao o nečemu čime treba ili ne treba biti zadovoljan, već kao o procesu koji svima koji su u njega uključeni, a tu misli i na gledaoca, neprestano omogućava da se preispituju, kroz to preispitivanje – uče, a kroz učenje – rastu.

“Tako sam u radu sa Marijom i Omarom, ali i sa Srađanom Grahovcem, nastojao da preispitujem i uz njihovu pomoć definišem što glumački poziv, predstava, pozorište jesu i što znače svima nama u ovom trenutku i u ovom kontekstu. Da li smo, poslije svega, zadovoljni nije relevantno; važno je da li smo makar za nijansu bolji ljudi. Želio bih da vjerujem da jesmo”, zaključio je Radonjić.