Rajko Grlić: Ne vjerujem u art filmove koji se prave za moju mamu i četiri prijatelja

“Nikada nije postojala jugoslovenska kinematografija, već republičke one lične, individualne, kao što su kinematografije Žike Pavlovića, Dušana Makavejev”, rekao je filmski reditelj Rajko Grlić u beogradskom Dorćol Platzu.

Tamo je u okviru programa festivala “Nakultiviši se” održana tribina na kojoj su osim Grlića učestvovali glumac Ljubomir Bandović i pisac i scenarista Ante Tomić, prenosi Tanjug.

Grlić je napomenuo da je autorima bilo lakše u doba SRFJ jer je njena kinematografija bila serioznija.

“Generalno u pristupu film se mnogo pažljivije radio, za razliku od danas kada se sve olako snima i kada vlada rijaliti šou kao dominirajuća forma. U Jugoslaviji se film radio za bioskope jer se vjerovalo da u trouglu autora, filma, treća strana mora biti publika. Ne vjerujem u art filmove koji se prave za moju mamu i četiri prijatelja. Ako potrošim četiri godine na stvaranje filma onda želim da to ostvarenje komunicira sa nekim”, kazao je Grlić.

Prema njegovim riječima, danas nestaje forma nezavisnog filma.

“Televizija danas preuzima rizike eksperimentisanja i guranja granica u stvaranju novih stvari. Danas je veoma skupo staviti film u bioskope. Holivud troši dva i po puta cijene filma za njegovu reklamu. To više niko ne može da prati”, kazao je Grlić.

On kaže da je tri filma radio po knjigama Dubravke Ugrešić, Borislava Pekića i Ante Tomića.

“Dubravka Ugrešić je napisala knjigu ‘Štefica Cvek u raljama života’. Pitao sam je da to radimo zajedno scenario, a ona mi je kazala da joj ne pada napamet. Na kraju smo ipak zajedno radili i napravili smo film koji je potpuno različit od knjige, a koji je zadržao njen duh”, kazao je Grlić.

Priznati dramski pisac i scenarista Ante Tomić je napomenuo da on ne učestvuje u snimanju filmova i da nema želju da sazna kako to što napiše postaju slike.

“Nikada sebe nijesam prepoznao u nekom sistemu kinematografije. Taj sistem je uvijek povezan sa državom, a ja se ne želim družiti sa državom. Meni je stalo da uspostvim komunikaciju sa ljudima i ja ne volim art priče i beskompromisne autore koji ne povlađuju publici. Volim kada uspijem da ispričam ljudima priču, neku svoju muku ili veselje”, kazao je Tomić.

On je istakao da je jedini cilj autora da odgovori sebi zašto ja ovo pričam i kome ja ovo pričam.

“O tome kako će ta priča biti distribuirana, gdje će se ona prikazivati i koja će biti cijena toga, odlučuju neki drugi ljudi. To i treba da bude tako”, rekao je Tomić.

Za njega je nevjerovatno što svi kada pročitaju neko njegovo djelo odmah kažu – ovo je gotov film.

“Treba puno truda da se ta priča iz papirnatog medija pretvori u film. Ono što je dobro u književnoj priči dobro je i u filmskoj priči i obrnuto”, kazao je Tomić.

Ljubomir Bandović je naglasio da je važno da autori i interpretatori iznesu iz sebe to što kulja, što ih žulja, što gori…

“Danas je moderna tehnologija dovela mlade ljude u priliku, ma u milion prilika da rade, da stvaraju svakakve forme, kratke, dokumentarne… Ovde se ljudi sjećaju nekog vremana kada je postojala jugoslovenska kinematografija, a treba svojim odnosom prema profesiji da se postave dubinu, visinu toga što rade. Onog momenta kada su postavili cijenu na neko umjetničko djelo sve je krenulo naopako”, rekao je Bandović.