Reditelj filma Južni vetar:  Ovo je priča za sve nas sa Balkana

Više od pola miliona gledalaca prilično je dobra preporuka za srpsko dugometražano igrano ostvarenje “Južni vetar”, u režiji Miloša Avramovića. Cifra od 500.000 gledalaca u regionu probijena je proteklog vikenda, a ova filmska priča neuzaustavljivo nastavlja da nas podsjeća na tragizam devedesetih i neke naše lomove i promašaje koje nijesmo uspjeli da izbjegnemo posljednje dvije decenije novog milenijuma. “Južni vetar” je brz, žestok, brutalan i tužan. Besrkupulozni kriminalci i policajci nasuprot poražene države, predstavljeni su kao suština i paralelna stvarnost vremena u kojem stradaju naivni i nevini, sa posebnim fokusom na raspad porodice.

U intervjuu za Pobjedu, reditelj Miloš Avramović govori o motivima nastanka ove filmske priče, vremenu prošlom i sadašnjem, ali i o velikoj popularnosti ovog upečatljivog trilera u regionu.

U filmu je fokus na mladom čovjeku kojije, iako poprilično samosvjestan, pošten i emotivan, zakoračio u svijet mafije i kriminala, iz kojeg gotovo da nikad nema povratka. Koliko poznajete ovakvih ljudi kao štoje glavnijunak Petar Maraš?

Avramović: Iznenađujuće mnogo. Malo je ljudi u tom svijetu koji su donijeli neku svjesnu odluku “e ja ću sada da postanem kriminalac, brišem milost iz sebe, čast, lojalnost”. Taj svijet vas guta polako, kao živo blato, u početku mislite da nije strašno, da lako možete da izađete, a poslije je kasno. Mnogo momaka i djevojaka koje poznajem završili su na toj strani zbog glupe greške, spleta okolnosti. To je jedna noć, neka žurka, neka sitna svađa koja se tragično završi. Kasnije postaju ubijeđeni da imaju previše para, neprijatelja ili robije da bi se vratili normalnom životu. Bacite mladu osobu u CZ, ili zatvor u Valjevu, i vidjećete da je zatvorski sistem više škola kriminala, nego put ka rehabilitaciji.

Što se to desilo sa nama za ovih tridesetak godina? Ne bi se reklo da smo se previše promijenili?

Avramović: Mislim da smo se jako malo promijenili. Nema tih “krovnih”, najbolnijih događaja devedesetih, rata, sankcija, bombardovanja, ali čini mi se da smo nekako u glavama i dalje isti. Ti događaji su samo pustili đavola iz boce, a izgleda da mu se ne vraća nazad. Nijesmo bili spremni, ili satkani od meterijala da se nosimo sa svime što nas je snašlo, jer i dalje panično jurcamo kroz lavirint, vrtimo se ukrug i ponavljamo iste greške.

Odrastali ste tokom devedesetih, u jednom vremenu u kojemje ta mlađa generacija s kraja sedamdesetih nekako prepuštena sama sebi, praktično natjerana da što prije sazri i stane na noge ili propadne. Je li ova filmska priča i neka vrsta Vašeg suočavanja i ponovnog prebiranja po mračnim slikama vlastite prošlosti?

Avramović: Ima toga, naravno. Niko ne može da pobjegne od sebe. Kada pišete scenario, nekada nijeste ni svjesni u kojoj ste mjeri vi prisutni u priči. Najjači primjer koji je utkan u ovaj film, sigurno je rođenje mog sina, događaj koji me podigao iz pepela, dao novu snagu i nepresušnu radost.

Na koji način ste se Vi održali u tom mračnom periodu devedesetih i kakva je bila uloga filmske umjetnosti u Vašem odrastanju?

Avramović: Velika, ali to tek kasnije shvatite. Uvijek sam obožavao film. Kao klinac sam gledao po tri filma dnevno. Iskreno, nikad nijesam bio neki uzoran đak, i bježao sam iz škole ne da blejim sa drugarima, već da gledam “zimski bioskop”. Engleski sam naučio više iz filmova, nego u školi. Bleja sa drugarima, pravljenje ekipe, problemi, sve je to došlo kasnije. Ali da to zrno ljubavi prema filmu nije bilo zasađeno već u ranom djetinjstvu, ne bi sigurno vodili ovaj razgovor.

Sitni kriminalci, mafijaši i korumpirani policajci u filmu stoje nasuprot posrnule države, a u mreži njihovih međuodnosa najranjivijaje porodica. Što su najveći neprijatelji porodice u 21. vijeku?

Avramović: Porodica, kao institucija, dugo je u krizi. To je proces. Čudnom igrom sudbine je upravo veliki biznis, kada mu je zatrebala dodatna, nova radna snaga, postao inicijator i zaštitnik emancipacije. Zena na fabričkoj traci, sekretarica, službenik… Lična osjećanja su stavljena na tron, ispred ranije usađenog osjećaja dužnosti, tradicije, kulture. Da me neko shvati pogrešno, za mene je sloboda mišljenja i izbora sveta stvar, ali mislim i da bi svaku normalnu osobu trebao da zabrine zapanjujući porast u broju razvoda, i lakoća, nepromišljenost sa kojom se stupa u brak, i izlazi i njega. U filmu je kriminalni milje samo neka vrsta metafore za surovo, nemilosrdno društvo, okrenuto profitu, koje melje sve pred sobom, uključujući i porodicu.

Odavno u regionalnoj kinematografiji nijesmo imali priliku da vidimo akcioni triler, klasičnu krimi-priču. Što Vamje u procesu stvaranja ovog filma bilo najbolnije ili najteže?

Avramović: Svaki pokušaj da se na ovim prostorima snimi film, pa bila to i kamerna pričica, je bolan i težak. Jako je teško obezbijediti sredstva za film, posebno ako imate ovako komplikovan projekat. Još je apsurdnija situacija da neki “mali filmovi”, kažem mali samo u smislu da su jednostavniji za realizaciju, da me neko pogrešno ne razumije, koštaju više od našeg filma, čak i nekoliko puta. Ako ste mislili samo na ideju filma, i provokativnost teme, tu je od starta sve bilo jasno. Ušli smo u proces bez kompromisa i kalkulacija.

Imali ste sreću da ste mogli da odaberete zaista impresivnu grupu glumaca starije, srednje i mlađe generacije. Usudiću se da primijetim da su glumci možda i pola priče i pola uspjeha u ovom filmu?

Avramović: Djelimično je tako. Vidite, mi smo uvijek imali dobre glumce, ali je veći problem predstavljao loš scenario, ili loše vođenje glumaca, postavljanje scena. Da se ne lažemo, gledali smo mi sve ove glumce u jako lošim filmovima i lošim ulogama, ali problem nije bio u njima. Mislim da smo svi zajedno uradili jako dobar posao i da je sve nekako “leglo” kako treba.

Fascinantnoje i u isto vrijeme tužno u “Južnom vetru” gledati posljednju filmsku ulogu pokojnog Nebojše Glogovca, koji u filmu jako ubjedljivo igra surovog i beskrupuloznog mafijaša Goluba. Po čemu ćete pamtiti dane provedene na snimanju sa Glogovcem?

Avramović: Nebojša je, bar za mene, napravio ulogu koja je u ravni sa nekim od čuvenih Skorsezeovih “krimosa”. Da se nije desilo to što se desilo, siguran sam da ga je čekalo bar još pet velikih uloga koje bi ušle u istoriju. Pamtiću ga po tome kakav je dasa i drugar bio, lafčina. Po tome što smo imali čast da uživamo gledajući ga ispred kamere, i učimo od njega.

Film je do sada pogledalo više od 500.000 ljudi. U kom trenutku ste postali svjesni da ste napravili istinski bioskopski film, koji će privlačiti publiku regiona?

Avramović: Film se “otvorio” u bioskopima iznad svih naših očekivanja. Društvene mreže i kanali su se usijali i znali smo da imamo hit. Konačna cifra u ovom trenutku više nije bitna. Putujemo po regionu i puna su nam srca kada vidimo pune sale i slušamo komentare publike i kolega. Ovo je film regiona, o sudbini koju svi na ovim prostorima dijelimo, film za sve nas sa Balkana.

Svaki film je snimljen u pravo vrijeme

Nije bilo lako doći do ove filmske priče, štoviše, čekali steje punih deset godina. Jeste li ikada imali utisak da je za to vrijeme scenario bio u nekoj vrsti bunkera ili u nemilosti zbog prilično otvorene kritike jednog sistema i režima u kojem je sve dozvoljeno?

Avramović: Nijesam, iskreno. Na film se čekalo toliko dugo iz više razloga. Jedan razlog su kolege koje su bile po komisijama za dodjelu novca. Smatrali su da ovo nije aktuelna priča, da je to prošlost, da su to “devedesete” što je, morate se složiti, suludo. Možda zbog toga što film nije napadno angažovan, što je takođe suludo. Ali ne bih želio i njih da krivim previše, jer dugo nijesmo imali takvu priču i moguće je da nijesu znali kako da se postave i da mnogo rizikuju dodjelom sredstava ovakvom projektu. Možda je i dobro što je tako ispalo, zato što sam te godine iskoristio da učim i da se razvijam kao osoba koja je 110 posto posvećena profesiji. Svaki film je, na kraju, snimljen u pravo vrijeme.