Neobične okolnosti povratka Marine Abramović u Beograd nakon četiri decenije, njena putujuća retrospektivna izložba “Čistač” poslužile su kao povod i inspiracija za nastanak filma „Povratak kući – Marina Abramović i njena djeca“ reditelja i scenariste Borisa Miljkovića, čija će premijera biti 5. decembra u onlajn bioskopu MOJ OFF, na adresi mojoff.net.
Reditelj je danas, u razgovoru sa novinarima preko aplikacije Zoom, istakao da u ovaj projekat ne bi ni ušao da nije imao apsolutnu podršku i povjerenje slavne umjetnice.
Ovom prilikom evocirao je uspomene na sedamdesete godine kada je kao srednjoškolac posjećivao SKC, “centar svijeta za umjetnike” i kada je prvi put ugledao “umjetnicu koju ne možete da ne primijetite, koja zrači posebnim svijetlom, znanjem, hrabrošću i erotskom energijom.”
“Tako visoka, nosata, krakata, bila mi je prelijepa. Bila je spektakularan prizor. Sjećam se kada sam je vidio nagu, dok je izvodila jedan od performansa – bio je to tada, za mene mladog, vrhunac umjetnosti”, prisjećao se reditelj.
„Umjetnik ne smije biti idol“, jedan je od Marinih postulata, a koji je, kako je primijetila novinarka i moderatorka današnjeg razgovora Sandra Perović, Miljković u svom filmu demantovao, pokazujući veliki broj mladih ljudi koji u radu na reperformansima slijede i dive se njenom liku i djelu.
“To je kao da vam Dejvid Bouvi to isto kaže. Bilo bi kontradiktorno. Marina je doista na vrhu umjetnosti i logično je da bude idol. Ali ona tim stavom želi u stvari da kaže da čovjek koji se bavi umjetnošću ne priznaje tu vrstu ushićenosti kao kada je u pitanju idolopoklonstvo. Unutra je Marina zapravo topla, pristojna osoba s kojom možeš da podijeliš stvašta, i ona će uzvratiti istom mjerom ako ste kroz svoja jedra na istom vjetru”, smatra Miljković.
Dodaje da sledbenici, to pleme mladih umjetnika, ne osjeća prema njoj idolopoklonstvo, već kroz rad sa njom na brojnim radionicama iskreno žele da budu bolji i da rastu kao umjetnici.
“Ti klinci znaju da je performans kao forma ušao u muzeje sa Marinom. Njen stav je da ako sve to želiš da uradiš, što je ona uspjela, moraš da izdržiš. Ona je izdržala i želi to da prenese na njih”.
Reditelj je ispričao i kuriozitet vezan za pomenute radionice, kada se na to iskustvo prijavila popularna pjevačica Lejdi Gaga.
“Gaga je došla ispred Marinine kuće u džipu sa mnoštvom tjelohranitelja oko sebe. Marina ju je oslobodila svega toga u prirodi gdje živi i gdje se time bavi. Tim iskustvom je pokazala da je njen raspon od velikih holivuskih zvijezda do klinaca, i da sa svima postupa isto”.
Sastavni dio života i ličnosti, pa tako i filma, kako ističe reditelj, je strah i prevazilaženje istog. Film i počinje traktatom o strahu, kad Marina kaže da nismo rođeni sa njim u sebi, već da ga porodica i okruženje vremenom usadi.
“Njen strah se uvećavao, a čitav posao je bio da se tog straha oslobodi. Kada je odlazila iz Beograda ona je izvela čuvena tri performansa kojima je željela da ga se oslobodi. Otišla je iz ovog grada na put koji će trajati 44 godine, da bi se vratila kući izložbom Čistač“.
Kako je podsjetila Sandra Perović, Marina u filmu kaže da je prvi put kada je vidjela i slušala govor Josipa Broza Tita shvatila šta znači performans, ali i jednoumlje. Na pitanje koliko su tadašnje političke prilike uticale na film, reditelj kaže da su za njega najveći performeri iz naših krajeva upravo Marina Abramović i Josip Broz Tito.
“Ispričala mi je da je spremila svoj posljednji performans u životu – sahranu. Želi da se organizuje paralelno u tri grada – Beogradu, Njujorku i Amsterdamu, gradovima koji su joj za života najviše značili. Želi da se sva tri kovčega spuste u isto vrijeme i da se ne zna u kojem je ona zaista. Sjetite se kada je Tito umro, taj put kovčega od Ljubljane, preko Zagreba do Beograda… Bio je to odista najveći performans na svijetu”, kaže Miljković i dodaje:
“Mislim da umjetnost, društvo i politika, igraju jedan poseban tango, stisnuti u ljubavni zagrljaj koji, nažalost, nekada može da bude toliko čvrst da igračima pukne kičma. Često se to dogodi umjetnosti. Ali u tim svim smrtima umjetnost, kao feniks, skupi snagu i ponovo se uzdigne”.
U razgovoru su se dotakli i rediteljevih odlazaka u Njujork, Marininih hangara punih uspomena, radova, kolekcija njenih slika, ali i drugih umjetnika… Odgovarajući na pitanje da li je u toku rada na filmu Marina ikada priznala da žali za nečim u životu, reditelj kaže da kao i svaki inteligentan čovjek, ona nikada ne bi mogla da izgovori „Sve bih opet isto uradila.“
“Ona žali za mnogo stvari. Misli da je njena priča, priča o neuspjehu, da nije uspjela sa muškarcima, nije uspjela u ljubavima i stvarima u kojima žive i uživa većina ljudi, u porodici, u tom utočištu. Ona je ostala kao svetionik, sama na pučini, i ta uloga usamljenika nije prijatna. Te sve nedostatke nadomješćuje radom i ljubavlju koju pruža mladim umjetnicima”.
O samom Marininom povratku kući reditelj kaže da je ona predugo u sebi nosila teret, kamion nerješene prošlosti, majčinog pritiska… Čekala je da je neko pozove, kako bi se paket otvorio.
“Kada je došla ovdje, doživjela je malu ličnu katarzu, susrela se sa važnim ljudima, ušla u galeriju Doma omladine gdje joj nisu prihvatili neki perfromans i suočila se sa svim tim. Obišli smo sve njene važne toponime u životu. Tim dolaskom učinila je mnogo toga dobrog, prije svega sebi, pa i nama. Mislim da je Marina potencijalno podigla vrlo visoko ljestvicu izlaganja u muzejima. Ostavila je legat i pokazala „evo može se i ovako“, i smatram da bi umjetnici trebalo da zahtijevaju tu vrstu fokusa od muzeja”, zaključuje Miljković.
