Rutović: Živimo u eri medija u kojoj je svaka istina relativna

Željko Rutović, teoretičarmedijske kulture i autor knjige Postmediji – kriza smislaili masmedijski totalitarizamu razgovoru za Dnevne novine govori o uticaju medija nanaš svakodnevni život, te obitnim svojstvima novih medijskih formi. Rutović je posebno objasnio termin postmedija i ukazao na neke fenomenološke odlike postmedijskog doba. On se osvrnuoi na činjenicu da se savremeni svijet sve više ubrzava, te da je shodno tome svemanje prisutna ona stvarnai izvorna komunikacija među ljudima.

DN: Kolika je i kakva moć medija danas? Na koji način su mediji, koji su postali nezamislivi dio naših života, promijenili našu svakodnevicu?

Rutović: Radi se oogromnoj, svekolikoj moći kapitalnog uticaja na ljudsko iskustvo i usmjerenje ljudskog duha. Masmedijska sredstva zavođenja i manipulisanja u raznim izražajnim oblicima i formama kreiraju privide umjesto stvarnosti. Od privida slobode, svedo radikalizacije nadražaja privida života.Proizvodnja straha, mržnje, spektakla, suspenduje vrijednosti uljuđene zajednice i punoće duhovnog značenja čovjeka. Sveopšta selebritizacija, tabloidizacija, rijaliti programi, skandalizacija javnog života, promijenili su arhetip tradicionalne svakodnevice, transformišući je pod virtuelnim zanosom u oblike spoljne zavisnosti – kvaziestetske i pseudovrijednosne postmedijske slike dozirane i kreirane (para) stvarnosti.

DN: Naišla sam nedavno na zanimljivo zapažanje – Teorija bez prakse je beskorisna, a praksa bez teorije opasna. Koliko je ova teza primjenjiva kada govorimo o medijima? Sagledavajući situaciju u našoj zemlji kakav je odnos između teorije i prakse?

Rutović: Kada su u pitanju (post)mediji, posebno danas, iz ugla najšire globalizacije, kazao bih da su teorija i praksa skoro dva odvojena pravca, koji posljedično rađaju konflikt, upravo zato što praksa nije svrhovita i djelatna školskim teorijskim nazorima, konkretno npr. osnovama novinarstva, etike, principa javnosti. Da je tako, na drugi način bi govorili o (ne)profesionalizmu, principima samoregulacije, poštovanja privatnosti, dječjih prava, kao elemenata i postavke prakse medija. Ako je na ovom nivou dosta problema, kako onda tek govoriti o odnosu teorije i prakse kada su u pitanju složeniji, prikriveniji, multimedijalni, digitalni izazovi koji narastaju svakog dana.

DN: Vaša posljednja knjiga u naslovu ima i riječ “postmedij i”. Kako biste obj asnili ovaj termin? Šta nam donosi doba postmedija? Kakve nas promjene u budućnosti, na poliimiediia, očekuju?

Rutović: Nova medijska svojstva, moći, uticaji, nove paradigme, nova iskustva i nove medijske transfiguracije i značenjske konotacije, bjelodano obznanjuju eru Postmedija u kojoj je svaka istina relativna. Riječ je o vrednosnom, kulturološkom i civilizacijskom značenju doba postistine, a ne činjenica. Bilo kako da promatramo novu medijsku fenomenologiju jasno je da se stvari i odnosi u ovoj oblasti više ne percipiraju linearno, sa poznatim tradicionalnim jednačinama. Oblasti logičkog mišljenja i zaključivanja, postmediji dovode u potpuno novi kontekst koji traži nove kritičke mehanizme fenomenološkog prepoznavanja upitnosti i smislenosti postmedijskog doba, koje medijalizacijom svijesti, kreira manipulativno-zavodljive obrasce očekivanog i predvidivog socijalnog ponašanja.

Radikalno nova uloga postmedija zakonito generiše nove i nerješive probleme zamršene u svijetu između istine i privida, realnosti i halucinacije. U svijetu Postmedija i Postistine ne bivstvuju ni Logos, ni Ontologija ni Gnoseologija, u njemu bivstvuje projicirana i hipnotizirana gotovost u kojem se ne traži logičko dokazivanje istine. Postmedijska postbudućnost, (koja i u sadašnjosti ubrzano teče) ne traži smislenost, čovjekovu upitanost i djelatnu sumnju.

Na taj način, bez pitanja i bez dilema u atmosferi gotovih i neupitnih istina, odrođava se i Postčovjek od svog dalekog, na postojanju sumnje djelatnog pretka-Čovjeka.

DN: Da li postoji mogućnost “usporavanja” ili određene vrste zasićenja medijima ili će naša zavisnost od medija samo rasti?

Rutović: U kulturi dehumanizovanog bezvrednosnog i smislom nenaseljenog postmedijskog svijeta u kome se svrsishodno proizvodi paralelna meta-realnost, pređena je granica u kojoj se ljudska subjektivnost možda i nepovratno izgubila.

Novo digitalno “pametno” doba transferisano u svijet postmedijskog značenja “zaduženo” je da konceptualizuje ubrzavanje, a ne usporavanje, podjednako vremena, čovjeka, događajnosti. U ubrzanom se brže i zaboravlja.

Prenos kompetencija subjekta na poredak info i kognitivne tehnologije, tituliraće nove postmedijske simulakrum ambleme što u novim oblicima medijske zavisnosti proizvodi zaplet izbora u nemogućnosti pravovremenog i objektivnog razotkrivanja najšireg smisla. Kulturološkog i civilizacijskog, vrednosnog i mislećeg, podjednako. U novom postsvijetu postmedija, u kome snaga integrisane navođene mrežne “igre” poništava stvarnu i izvornu komunikaciju ljudskog roda, kao metamedijsko svojstvo čovjek će biti (i već jeste) (p)ostvaren medij svih medija,.

Dodatno, konsekvence hibridno-vještačke inteligencije transformišu i sve ono što je bilo nezamislivo transformaciji, te treba li reći, koliko, i u kom smjeru se modifikuju i mediji i čovjek.