Šarl Aznavur posljednji istinski kralj šansone

Čuveni francuski pjevač, kompozitor i glumac Šarl Aznavur preminuo je juče u 94. godini.

Šarl Aznavur, rođen kao Šanur Varinag Aznavurijan, autor više od 1 200 pjesama na 8 jezika, pjevač koji je prodao više od 180 miliona ploča, umjetnik čije su pjesme izvodili Sinatra, Dilan, Rej Čarls, Pavaroti, Bočeli, Hulio Iglesijas, Mišel Petrućani, Pol Enka, Elton Džon, Fred Aster i drugi.

Šarl Aznavur, kao glumac proslavljen u Trifoovom klasiku “Pucajte na pijanistu”, aktivista čija organizacija već godinama pruža ogromnu pomoć Jermeniji odakle je porijeklom i koji se aktivno bori za priznavanje turskog genocida nad Jermenima, Nacionalni heroj Jermenije i ambasador ove zemlje u Švajcarskoj, doajen francuske šansone, među čijim se brojnim nagradama nalaze Legija časti i priznanje CNN-a Entertainer of the Century (ispred Elvisa i Dilana).

Šarl Aznavur, čovjek koji je 84 godine bio na sceni. Još uvijek je obilazio svijet na turnejama, sarađivao sa umjetnicima, pisao i komponuje i u šali govorio da u penziju odlazi koncertom na svoj 100. rođendan, ali ga nije dočekao.

Ove brojke i njegova jedinstvena karijera dovoljno govore o Aznavuru, a možda jedini bolji način da se predstavi ovaj velikan šansone je pregled Aznavurovog života i stvaralaštva kroz njegovih 5 nezaboravnih klasika.

JE M’VOYAIS DÉJÀ

Ali dan će doći, pokazaću im da imam talenta

Pjevački počeci Šarla Aznavura vjerovatno bi većinu mladih pjevača odvratili od daljih pokušaja da traže svoje mjesto u muzičkom svijetu. Novinari i kritičari se otvoreno podsmijevaju njegovom izgledu, njegovom pisanju i glasu, nazivaju ga patuljkom i ne predviđaju mu nikakvu karijeru. Pored Bekoa, Brela, Trenea, Montana i drugih zvijezda, mali Šarl kao da nema nikakve šanse. To ide tako daleko da u tom periodu Aznavur obeshrabren u svojoj bilježnici piše: Koji su mi hendikepi? Glas, visina, pokreti, nedostatak kulture i obrazovanja, iskrenost, nedostatak ličnosti.

Je m’voyais déjà govori upravo o tome – o mladom pjevaču koji sanja svijetla velike scene, svoje ime ispisano velikim slovima i fanove koji se guraju da im potpiše fotografije. U ovoj pjesmi kojom će trijumfovati i konačno dobiti priznanje kao izvođač, Aznavur sa mješavinom gorčine i podsmijeha u prvom licu govori da, čak i ako ne uspije u muzici, to neće biti njegova krivica, već krivica publike koja ništa nije razumjela. Ovaj prvi u nizu Aznavurovih klasika u kome uspješno spaja šansonu i džez završava se skoro proročkom tvrdnjom: Ali dan će doći, pokazaću im da imam talenta.

Mnogo godina kasnije na dodjeli francuskih muzičkih nagrada Victoires de la musique Šarl Aznavur izjavljuje:
“Želio bih posebno da se zahvalim svima onima koji su govorili da ne znam da pjevam, da ne znam da pišem, da sam nizak, ružan i da nikad neću napraviti karijeru”.

EMMENEZ-MOI

https://www.youtube.com/watch?v=NqouQ1o1mUo

Odvedite me na kraj svijeta, odvedite me u zemlju čuda

Prije prvih pjevačkih uspjeha, Aznavur se, krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina, proslavlja kao glumac. Tada ostvaruje sjajne uloge u filmovima Fransoa Trifoa i Žan-Pjera Mokija. Paralelno sa glumom, piše i komponuje za različite izvođače, među kojima je i Edit Pjaf kojoj će u početku biti sekretar, šofer i kompozitor, koja će mu čak platiti plastičnu operaciju nosa i koja ga je u teškim danima ohrabrivala i vodila sa sobom na turneje na kojima je svojim nastupom Aznavur otvarao njene koncerte.

Kada se njegovo ime konačno nađe na vrhu plakata, Šarl Aznavur ređa hitove – For Me Formidable, Deux guitares, She, La Mamma, Les Comédiens i druge. Mnoge će postati internacionalni hitovi (Rej Čarls pjeva englesku verziju pjesme La Mamma, Elvis Kostelo snima She za film Nothing Hill). Neke od pjesama Aznavur pjeva na više jezika, poput Que c’est triste Venise koju je izvodio na francuskom, španskom, njemačkom, italijanskom i engleskom.
Emmenez-moi u kojoj Aznavur pjeva o želji za odlaskom na kraj svijeta, u zemlju čuda, jedna je od nezaobilaznih na njegovom repertoaru i danas. Aznavur, koji je potpuno samouk u pisanju, ovdje na najbolji način pokazuje kako temeljno radi na svakom svom tekstu, birajući pažljivo svaku riječ i pazeći na versifikaciju. Da bi izdržavao porodicu, Aznavur je već sa 9 godina morao da napusti školu što ga nije spriječilo da čitav život sam uči. Dobro je poznato da je na početku karijere pitao Žana Koktoa šta bi on neobrazovan trebalo da pročita. Kokto mu je napravio listu od 25 naslova i Aznavur ih je sve do jednog pročitao.

HIER ENCORE

Gdje je sada mojih dvadeset godina?

Ova oda mladosti i lament nad vremenom koje prolazi po tonu i kvalitetu može se mjeriti sa Fereovom Avec le temps. U njoj dominiraju nostalgični ton, gudači i Aznavurov melanholičan glas koji će biti nosioci mnogih njegovih balada koje se bave njemu najdražim temama: prolaznost, ljubav, putovanja, sjećanja.

COMME ILS DISENT

https://www.youtube.com/watch?v=2Ddqv4gZJcY

Izvodim posebnu tačku, koju završavam potpuno nag, nakon striptiza

Nekoliko Aznavurovih pjesama protumačenih kao mizogine šokirale su tadašnju francusku javnost (Tu t’laisses aller, Après l’amour), a više od svih pjesma Comme ils disent, objavljena 1972. godine, u kojoj pjeva o homoseksualcu koji u ženskoj odjeći izvodi striptiz u kabareima i sanjari o mladiću u kog je zaljubljen. To će biti prvi put da se u francuskoj šansoni autor na otvoren i iskren način bavi temom homoseksualizma.

Kao omaž Aznavuru, sjajnu verziju ove pjesme na engleskom pod imenom What makes a man na svojim koncertima izvodi i Lajza Mineli.

LA BOHÊME

La Bohême, bili smo mladi, bili smo ludi

Najveći Aznavurov klasik La Bohême na iskren i poetičan način opisuje boemski život dvoje mladih. Na Monmartru punom procvjetalih ljiljana, mladi par koji tek jednom u dva dana ima šta da pojede i gdje da se skloni od hladnoće, ne prestaje da očekuje slavu i vjeruje u moć umjetnosti. U obližnjim bistroima dobijaju obroke u zamjenu za slike, recituju stihove zaboravljajući hladnoću i pred štafelajem provode noći zaboravljajući glad. Mladi su i uprkos svemu srećni, umjetnost im je dovoljna i čini se kao da mogu živjeti od vazduha i ljubavi.

Kada se slikar iz pjesme mnogo godina kasnije vrati na staru adresu, više ne prepoznaje ni zidove ni ulice iz svoje mladosti, traži atelje koji više ne postoji, a Monmartr je tužan i ljiljana više nema.

Godinama, dok je izvodio ovu pjesmu, Šarl Aznavur je držao bijelu maramicu koja simbolizuje nevinost, čistotu i izgubljenu mladost, i koju baca na kraju pjesme pjevajući posljednji stih: La Bohême, la Bohême danas više ništa ne znači.