Sjećanje na Majakovskog: Jednom ću te dobiti, samu ili zajedno sa Parizom

Da današnji dan 1893. rođen je ruski pisac Vladimir Majakovski, utemeljivač ruskog futurizma i vodeći pjesnik u vrijeme Oktobarske revolucije i ranom sovjetskom periodu (“Pjesme o revoluciji”, “Oblak u pantalonama”, “Rat i svijet”, “Lenjin”). Vladimir Majakovski je najistaknutija pjesnička ličnost ruskog futurizma i prvih godina revolucije i sovjetske vlasti.

Bio je osoben kao ličnost, kao pojava, kao pjesnik. Od početka je bio buntovne i dinamične prirode, otvoren u nastupima i raspravama, čovjek protesta i dinamičnog shvatanja života. Kao pjesnik bio je inovator, uveo je u poeziju leksiku ulice, ekstatičan ton, eksplozivan jezik, neobičan rječnik, citate, nove žanrove poeme, stepenast stih.

Majakovki je jedan od osnivača ruskog futurizma. Godine 1912. pojavio se „Šamar javnom ukusu“, manifest ruskog futurizma, koji su potpisali : David Burljuk, Aleksandar Kručonih, Vladimir Majakovski i Viktor Hlebnjikov. Uveo je nove žanrove poeme : Lirske reportaže, lirsko-epske poeme, lirsko-fantastične poeme.

Njegova najpoznatija djela su: Poeme, Oblak u pantalonama (1915), O tome (1923), Vladimir Ilič Lenjin (1924), Na sav glas (1930)…, kao i drame: Vladimir Majakovski (1913), Hladan Tuš (1930) gdje se ruga sovjetskoj birokratiji.

Živio je snažnim, dinamičnim i punim životom čovjeka i pjesnika, a umro je tiho i povučeno: ubio se aprila 1930. godine. Taj njegov čin ostao je tajna. Pjesnik je javno izjavio „Mrzim sve ono gdje se smrt javlja i snuje! Obožavam život pa ma kakav bio“. On je osudio samoubistvo pjesnika Sergeja Jesenjina, ali je u oproštajnom pismu napisao: “Ovo nije način (drugima ga ne preporučujem), ali ja nemam izlaza”.

Najdirljivija istorija u životu Vladimira Majakovskog dogodila se u Parizu, kada se zaljubio u Tatjanu Jakovljevu.

Oni nijesu imali ništa zajedničko. Ruska emigrantkinja, oblikovana, usavršavana i vaspitavana stihovima Puškina i Tjutčeva, nije shvatala ni riječ od isjeckanih, žestokih, pokidanih stihova modernog pjesnika sovjeta “ledolomca” iz Sovjetskog Saveza.

U suštini ona nije shvatala ni jednu njegovu riječ, čak ni u stvarnom životu. Divalj, bijesan, bezrezervan, živeći zadnjim dahom, on ju je uplašilo svojom neobuzdanom strašću. Nije je dirnula ni njegova odanost, nije je facinirala ni njegova slava. Njeno srce je ostalo netaknuto. I Majakovski se vratio sam u Moskvu.

Od ove munjevite i nemoguće ljubavi njemu je ostala tajna tuga, a nama čudesna pjesma “Pismo Tatjani Jakovljevoj” sa riječima: ”Uprkos svega jednom ću te dobiti – samu ili zajedno sa Parizom!”

Njoj je ostalo cvijeće. Ili tačnije – Cvijeće. Sav honorar od nastupa u Parizu Vladimir Majakovski je stavio u banku na račun poznate pariske cvjetne firme pod jedinim uslovom da nekoliko puta nedjeljno isporučuju Tatjani Jakovljevoj buket najljepšeg i najneobičnijeg cvijeća – hortenzija, parma ljubičica, crnih ruža, čajevka, orhideja, astera ili hrizantema.

Renomirana pariska kompanija dobro je ispunjavala uputstva ekstravagantnog klijenta – i od tada, bez obzira na vremenske prilike i godišnje doba, iz godine u godinu na vratima Tatjane Jakovljeve kucao je isporučilac sa buketima fantastične ljepote uz jednu istu frazu: “Od Majakovskog.”.

Vijest o njegovoj smrti ju je zapanjila, kao udar neočekivane jačine. Već se privikla na to da on redovno ulazi u njen život, već se navikala na saznanje da je on negdje tamo i šalje joj cvijeće. Nijesu se viđali, ali činjenica da postoji čovjek, koji je toliko voli, uticala je na sve što joj se dešavalo.

Nije čak ni znala kako dalje da živi, bez te bezumne ljubavi, rastopljene u cvijeću. Međutim, u uputstvima koje je ostavio zaljubljeni pjesnik cvjetnoj kompaniji, nije bilo govora o njegovoj smrti. Sjutradan na njenom pragu pojavio se isporučilac sa prelijepim buketom i istim riječima: ”Od Majakovskog.”.

Kaže se da je velika ljubav jača od smrti, ali ne uspijeva svakome da doživi ovu izjavu u stvarnom životu. Vladimiru Majakovskom se dalo. Cvijeće su donosili i ’30-e godine kad je umro, i četrdesetih, kada je već bio zaboravljen. Tokom Drugog svjetskog rata, za vrijeme njemačke okupacije Pariza, ona je preživjela samo zato što je prodavala na bulevaru te raskošne bukete.

Pošto je svaki cvijet bio “ljubav”, bukvalno su je tokom nekoliko godina njegove riječi ljubavi spasile od gladi. Potom su savezničke snage oslobodile Pariz, zatim je zajedno sa svima plakala od sreće kada su Rusi ušli u Berlin, a buketi su joj i dalje stizali. Isporučioci su joj starili pred očima, smjenjivali su ih novi, i jedni i drugi su već znali da su dio velike legende – male, ali bitne. I već kao parolu, koja im daje propust u vječnost, govorili su, osmjehujući se osmjehom zavjerenika: ” Od Majakovskog.”.

Cvijeće od Majakovskog postalo je već i u Parizu istorija. Da li je istina ili lijepa izmišljotina? Jednom krajem sedamdesetih, sovjetski inžinjer Arkadij Rivlin koji je čuo ovu priču u mladosti od svoje majke, bio je u Parizu.

Tatjana Jakovljeva još uvijek je bila živa, i sa zadovoljstvom je primila svog zemljaka. Dugo su pričali o svemu i svačemu uz čaj i kolače.

U tom udobnom domu cvijeće je bilo svuda, kao počast legendi, bilo mu je neprijatno da pita sijedu carsku damu o svojoj romansi iz mladosti: mislio je da je to neprikladno. Ali u jednom trenutku, ipak nije izdržao, pitao je da li je istina to što pričaju da ju je cvijeće od Majakovskog spasilo tokom rata? Je li to lijepa bajka? Da li je moguće da toliko godina …

“Pijte čaj, pijte čaj. Žurite li negdje?”, rekla je Tatjana.

I u tom trenutku na vratima se čulo zavono … Nikada u svom životu nije vidio tako raskošan buket, iza kojeg se jedva vidio isporučioc, buket zlatnih japanskih hrizantema, koje su ličile na klastere sunca. A iza tog ogromnog blistavog buketa čuo se glas isporučioca koji je izgovorio: “Od Majakovskog.”.