Crnogorski slikar i pisac Dimitrije Popović preksinoć je, u okviru serijala „Njegoš naš nasušni”, u KIC-u ,,Budo Tomović” održao predavanje naslovljeno „Pjesnik u mantiji”. Popović je naglasio da Petra II Petrovića Njegoša možemo sagledati u nizu profila njegove intrigantne personalnosti.
“Možemo ga posmatrati u kontekstu istorije, književnosti, religije, filozofije, metafizike, astronomije, kvantne fizike, politike, psihoanalize… Kada sam povodom dvjestogodišnjice pjesnikovog rođenja uradio ciklus slika „Misterijum Luče mikrokozma”, skulpturu „U čast Njegoševe misli” i pripovjetku „Luča Njegoševe noći” isticao sam u raznim prilikama ključnu činjenicu da je Njegoš rođen kao pjesnik, a da je sticajem okolnosti postao vladika crnogorski. Upravo je stoga, moje izlaganje povodom 170 godina od objavljivanja ,,Gorskoga vijenca”, naslovljeno „Pjesnik u mantiji”, istakao je Popović.
Sloboda stvaralaštva
Dimitrije Popović smatra da se sintagma ,,Njegoš u mantiji” može učiniti tek notornom činjenicom, jer nam je svima poznato da je Rade Tomov bio i pjesnik i vladika.
“Međutim, ova činjenica upućuje u bit problema o kojem želim nešto reći. Upravo činjenica da je Njegoš rođen kao pjesnik, a istinski se pjesnik ne postaje, nego se rađa, otvara zanimljive aspekte u sagledavanju njegovoga djela, odnosno njegove ličnosti. Ono što je bit svakog umjetničkog stvaralaštva jeste umjetnikova sloboda. Sloboda je imanentna pjesnikovom biću. U kolikoj se mjeri kod Njegoša manifestuje ta sloboda stvaralaštva, upravo pokazuje spjev „Luča mikrokozma.” „Duhovni poglavar crnogorske pravoslavne crkve, pjesnik u mantiji u spomenutom djelu iznevjerava ono temeljno naukovanje Biblije, odnosno dogme o postanku čovjeka. Njegošev je čovjek egzistirao kao duh prije nego je prognan na zemlju, jer se u savezu sa Sotonom pobunio protiv Boga”, istakao je Popović.
Prema njegovim riječima, Njegošev prvi čovjek nije stvoren šestog dana stvaranja „na sliku božju” kao gospodar svih stvorenja na zemlji, kako piše u Svetom pismu.
Pjesnikov Bog nije samo Bog koji kažnjava čovjeka proganjajući ga na zemaljski šar kojeg Njegoš naziva „gnjezdilište čovječje nesreće”. Njegova je kazna upravo „božanski” rafinirana. Premda je slobodne volje čovjekovo se biće iscrpljuje sopstvenim antagonizmom. Njegova je „duševna tablica načertana” sa dva zakona. Jedan je „pravde blage”, drugi „adski spomen saveza sa satanom”. Posebna težina te kazne je samospoznaja kroz sjećanje na preegzistenciju. Njega mori vječna žalost što je iz „besmrtnog stanja” pao u „predjele smrtne”, smatra Popović.
Njegoš je svjestan, kao i svi veliki stvaraoci, ističe Popović, da apsolutne slobode nema i da bez discipline u procesu stvaralaštva nema kvalitetne pjesničke forme.
“Ali, sloboda ima cijenu zvanu kompromis. Jednu vrstu autocenzure. U kontekstu koncepta ,,Luče mikrokozma” moguće da se šesto pjevanje ovoga spjeva javlja kao rezultat savjesnog hrišćanina, pa se u antikanonskoj pjesnikovoj kosmogoniji na kraju pojavljuje sin božji kao otjelovljenje stvoriteljeve riječi. Mesija će žrtvom na raspeću otkupiti čovjekove grijehe”, kazao je Popović.
Motivi prožeti erotizmom
Dimitrije Popović je istakao da se sloboda Njegoševog stvaralaštva, njegovog pjesničkog senzibiliteta, ogleda posebno u motivima prožetim erotizmom.
“Njegošev je odnos prema ženi ambivalentan. Izražavao je s jedne strane adoraciju prema njenom biću, a s druge omolovažavanje. U kontekstu erotizma u ,,Gorskom vijencu” posebno je zanimljiv onaj dio u kojem se Mustaj kadija divi lijepoj Fatimi. Taj fragment slavnog djela dokazuje da je i Njegoš imao svog „anđela” bizarnosti. Klimaks divljenja prema Fatiminom tijelu, opjevanom profinjenim lirskim metaforama, ostvaruje se bizarnim stihom kao specifičnim izrazom Njegoševe poetske strategije: „Blago odru na kome počine“, ističe Popović.
Prema mišljenju Popovića psihoanalitičko tumačenje ovog stiha sa sobom nosi zanimljive interpretativne mogućnosti.
“Zašto je pjesnik izabrao odar? Zašto zavidi odru? Je li prožimanje erosa i smrti neizbježno, bolje reći nužno? Da li Njegoš do te mjere osjeća ljepotu ženskog tijela da se (ne) svjesno želi poistovjetiti s odrom? Njegovo se biće projektuje u odar jer neposredno želi osjetiti tijelo žene. Nakon pokopa Fatiminog tijela ostaje sjećanje na iskustvo sjedinjenja. Ostaje snažno osjećanje tijela kao zanosna uspomena koja će vječno živjeti u odru, u pjesniku kao odru vlastite neutažene žudnje. U lijepoj Fatimi položenoj na odar adoracija ženstva dovedena je do paroksizma”, naveo je Popović.
Tama erotizma i smrti se takođe, ističe Popović, ogleda u liku Vuka Mandušića i njegovog odnosa prema ženi.
“Mandušićeva opčinjenost ženskom ljepotom i ovdje se javlja kao glavni motiv koji afirmiše eros. Snovita stvarnost je puna simbolike, ,,Noć je mjesečna“ pred zoru „vatra gori nasred sjenokosa”. Zanosna snaha sjedi pored vatre i češlja niz grudi gustu raspuštenu kosu što joj pada ,,niže pojasa.“ Tuži mlada „đevera Andriju. Junak Mandušić, voajer, zadivljen je ženskom ljepotom. Riječi ga njene za „srce ujedaju”. Opčinjen „plače ka malo dijete”. Ljepota žene je toliko moćna i toliko zavodljiva da Mandušić zavidi Andriji što je poginuo „lijepa li ga usta ožališe, lijepe li ga oči oplakaše“. Njegošev erotski ekstrem doveden je do perverznog izražavanja opčinjavajuće moći erosa. Atributi ženine ljepote vrijedni su Andrijine smrti ne samo za Mandušića, nego i za Milonjića bana”, kazao je Popović.
Ali, kako je istakao Popović, crnogorski vitez nije samo slab na ženske čari.
Prema svojoj snahi koja je bila opsjednuta đavolom izražava sadističku prirodu svoga bića. Kako ni molitve po manastirima nijesu pomagale egzorcizmu junakove snahe Anđelije, Mandušić primjenjuje krajnje surov način „ozdravljenja”. Fizičko kažnjavanje tijela pokazalo se efikasnim.
„Te ja uzmi trostruku kandžiju užeži joj meso u košulju“. Psihoanaliza bi zasigurno u ovom detalju našla desadovsko uživanje u nanošenju bola u iživljavanju nad ženskim tijelom”, rekao je Popović.
Serijal ,,Njegoš naš nasušni” organizuje Društvo za očuvanje crnogorske duhovne baštine, uz podršku KIC-a ,,Budo Tomović”, a povodom 170 godina od publikovanja „Gorskog vijenca”.
