Kultura

Smoje kakvog niste znali

Miljenko Smoje

Piše
Goran Borković

Sjećate li se Miljenka Smoje? Onog splitskog novinara, književnika i scenariste koji je sebe volio predstavljati kao bonvivana i bokunovića, a zapravo je bio jedan od najvrijednijih novinara koji je neumorno obilazio Dalmaciju pišući briljantne reportaže.

Napisao je taj vrijedni Smoje, osim toga, i scenarije za dvije kultne televizijske serije koje su uz male ekrane prikovale sve od Vardara pa do Triglava. Podjednako ne shvaćajući o čemu pričaju onaj brico Meštar ili fužbališta i inžinjer Duje, gledali su ih i Janez iz Škofje Loke, Štef iz Varaždina, Faruk iz Tuzle, Jovan iz Pirota, Dimče iz Bitole ili Milo iz Nikšića. Malo i kasnije Velo misto u priličnoj su mjeri kreirali ono što se zvalo zajedničkim jugoslavenskim kulturnim prostorom postavljajući Dalmaciju kao felinijevsku pokrajinu u kolektivnu memoriju.

Smoje je uistinu bio velika zvijezda. Jedan od rijetkih koje su gotovo podjednako uvažavali i šira čitalačka publika i kritika, barem njen dio skloniji lakom štivu.

Smoje je i pisao tako. Bio je razumljiv ne samo onima kojima je splitska čakavština svakodnevnica, nego i drugima koji su se borili sa značenjem pojedinih riječi, ali su zato – gotovo pa intuitivno – osjećali da gledajući te serije ili čitajući njegove tekstove, prisustvuju nečem velikom.

Mitološki lik hrvatske ljevice

A onda su došle devedesete. Smoje je u nekoliko navrata nes(p)retno podržao antibirokratska nastojanja u Srbiji kao pokret protiv okoštalih partijskih struktura s kojima je ionako ratovao baveći se u pravilu malim ljudima, a ne kao zametak onoga što nas je poslije snašlo.

Kako to obično ide na ovim prostorima, isti oni koji su ga do jučer dizali u nebesa kao neokrunjenog kralja Splita i cijele Dalmacije u istoj mjeri okrenuli su ploču i i počeli ga pljuvati da je komunjara, Srbin, danguba i tome slično.

I onda se Smoje skupio i iz Slobodne Dalmacije otišao u penziju. Sve je češće boravio na Braču izbjegavajući Split. Nije više pisao. Odnosno, nije se znalo da piše. Smoje je, međutim, cijelo to vrijeme dok je boravio najprije u bungalovu u Supetru na Braču, pa kasnije u malom Pisku ispod Omiša (gdje je bio i za vrijeme Drugog svjetskog rata) redovno i strpljivo ispisivao ratnu kroniku Maloga mista koja je nedavno izdana pod naslovom Judi i beštije (Hena com, Zagreb, 2018).

Opisivao je Smoje kako se rat valja prema njegovom otoku, kako kreću političke svađe, kako ljudi pod optužbom da su komunjare ostaju bez posla, kako ga je jedan bivši udbaš upozorio da se pazi jer se druži sa Srbima, kako nitko više neće sjesti s njim za kafanski stol, a prije ni pet minuta nije mogao biti sam… Pisao je zapravo o tom prokletom vremenu, štađunu, kako on kaže, u kojem se ljudi pretvaraju u beštije, u životinje.

To je onaj isti Miljenko Smoje u čijim tekstovima su uživali svi oni koji su ga kasnije čitali u Feral Tribuneu, a na osnovu kojih je postao kultni, gotovo pa mitološki lik hrvatske ljevice.

Rukopis pronađen nakon smrti

Međutim, postoji i druga strana ovih zapisa. Smoje se u više navrata-baš kao i u slučaju Slobodana Miloševića-neskriveno oduševljava Franjom Tuđmanom (“naš prežidente”) zazivajući bombe na Terazijama nakon napada na Split. Smoje se, zapravo, ponaša jednako kao i velika većina “običnih” građana Hrvatske, ne uspijevajući se otrgnuti rastućoj propagandi i ratnim zbivanjima.

Da se krivo ne shvatimo, ne štedi Smoje ni “svoje”. Tipičnom smoještinom ruga se “kriznim štabovima” s lokalnim domaćicama, nadobudnim članovima Civilne zaštite koji kad naređuju gašenje svjetla zbog zamračenja počnu govoriti srpski, ruga se na kraju i sam sebi kad mu kažu da će ga optužiti da je petokolonaš jer se ne spušta u sklonište za vrijeme uzbuna, a on iskreno piše da ne može jer ima 80 stepenica do stana koje može odraditi samo jednom dnevno i to uz više stajanja radi hvatanja daha, a uzbuna ima koliko hoćeš.

Premda Judi i beštije nisu dnevnik s nadnevcima, nego prije zabilješke, skice razmišljanja jednog penzionera, iz njih se precizno može rekonstruirati to “prokleto vrijeme” koje nas je zauvijek obilježilo. Riječ je o rukopisu koji je pronađen nakon njegove smrti za koji ni sam Smoje nije bio siguran treba li ga objaviti ili ne. Kako bilo, preporuka za čitanje za sve koji vole Smoju ili ih samo zanima kako je to bilo u Dalmaciji početkom rata. Dobit će iskreno svjedočanstvo koje neće moći pustiti iz ruku čim urone u njega.

Send this to a friend