Kultura

Svaki pisac je svijet za sebe

Foto: BARinfo

Jedan od najprevođenijih srpskih književnika svoje generacije, prevodilac, urednik i publicista, Vladimir Arsenijević nakon dvadeset dvije godine, ponovo je bio gost Barskog ljetopisa. U razgovoru sa moderatorom Željkom Milovićem, na platou ispred Dvorca kralja Nikole on je predstavio roman „Ti i ja Anđela“.

To djelo je rimejk romana „Anđela” iz 1997. godine, kojim je bitno izmijenjena struktura i priča, tako da zapravo čitamo potpuno nov roman, odnosno potresnu priču o životu u grotlu zla ranih devedesetih godina.

“Ja sam te stvari pisao upravo tokom devedesetih i tamo negdje od dvije hiljadite godine osjetio užasno prezasićenje svim tim, pa sam odlučio da pustim vrijeme da teče, kao sa namjerom da se vratim jednog dana i da to nekako obnovim. Tako da je prošlo nekih dobrih petnaest godina prije nego što sam osjetio dovoljno motivacije i poriva da to zaista uradim. A onda, u međuvremenu sam mislio da će se naše okolnosti promijeniti, pa ćemo mi živjeti u nekim „Švajcarskama”, da će sve izgledati potpuno drugačije, pa ću ja sa nekim čuđenjem gledati na to doba. A ono realnost jeste jako drugačija, ali ujedno i nije i to svi mi koji pamtimo to doba jasno vidimo, tako da sam sa tim čudnim osjećajem da pišem o vremenu koje je daleko, ali i koje nije toliko različito od našeg vremena, pisao tu novu verziju knjige, jer „Ti i ja, Anđela” je zapravo jedna potpuno nova verzija knjige „Anđela”, koja je opet nastavak knjige „U potpalublju” kazao je autor.

Vladimir Arsenijević je u književnom svijetu Srbije napravio pravi bum objavivši 1994. godine svoj prvi roman „U potpalublju” za koji je dobio NINovu nagradu i ostao zapamćen kao njen najmlađi dobitnik ikad, a knjiga kao do sada jedini debi roman ovjenčan ovom uglednom nagradom. Roman je preveden na dvadeset stranih jezika. Od tada se svojim radom sve izvjesnije pozicionirao kao jedan od uspješnijih i važnijih savremenih stvaralaca, ne samo na srpskoj, već na južnoslovenskoj književnoj sceni. Ipak on u odnosu na nju pravi mali otklon, ističući pisca kao pojedinca, ne nužno i dio datog konteksta.

“Ja sam uvijek nekako imao otklon od te književne scene. Recimo knjiga „U potpalublju” se pojavila, dobila NINovu nagradu, a da niko sa te književne scene nije znao ko sam. Ja se nijesam družio sa tim ljudima. Znam da su mi poslije pričali da je bila čitava ta potraga ko je taj Arsenijević. Naprosto me niko nije poznavao. I dalje osjećam neku vrstu otklona. Ja sad igrom okolnosti znam pisce i družim se sa njima, ali mislim da prvo što odlikuje književnost danas, je da ne postoji neki generalni književni stil, neka škola kojoj biste vi pripadali, naročito ne u Srbiji. Svaki pisac je na izvjestan način svijet za sebe. Tako da ja to radim iz razloga koji su meni lično bitni, a ne iz nekih opštih društvenih razloga, naročito ne iz nekih pripadnosti književnog tipa, jer one mi nijesu ni potrebne”, kazao je Arsenijević.

Send this to a friend