Prvom i za sada jedinom dobitniku Nobelove nagrade za književnost sa prostora bivše Jugoslavije koju tradicionalno uručuje Švedska akademija nauka, Ivu Andriću, ovo prestižno priznanje dodijeljeno je prije više od pola vijeka, tačnije 1961. godine. Svojim predanim pisanjem učinio je da buduće generacije formiraju svoj pogled na svijet na osnovu skica iz njegovih djela, ali i shvate vrijeme u kojem su živjeli njihovi preci. A njegovo djelo je, pored svih proticanja i osipanja koje vrijeme sa sobom nosi, stameni temelj srpske književnosti, piše Story.rs.
Tih, povučen, skroman i obavijen fasadom ozbiljnog čovjeka koji se rijetko kad smijao, što je smatrao svojom najvećom životnom manom, skrivao je romantičarsko srce skoro dječačkog emotivca koji je bio u stanju da čak trideset godina strpljivo čeka trenutak da se oženi jedinom ženom koju je volio.
U Matici rođenih crkve Svetog Ivana Krstitelja u Travniku, pod rednim brojem 70, stoji da je 9. oktobra 1892. godine rođen Ivan, sin Antuna Antonija Andrića, podvornika u pravosuđu i Katarine Kate Andrić, rođene Pejić. Budući veliki srpski pisac na svijet je sticajem okolnosti došao u malom mjestu Dolac nedaleko od Travnika, dok mu je majka bila u gostima kod rodbine. Andrićevi roditelji bili su Sarajlije, očeva porodica decenijama je bila vezana za ovaj grad u kojem se tradicionalno bavila kujundžijskim zanatom. Osim bavljenja istim poslom, članove porodice Andrić vezivala je i zla kob tuberkuloze. Mnogi piščevi preci, uključujući i sve njegove stričeve, podlegli su od ove bolesti u mladosti, a sam Andrić ostao je bez oca kao dvogodišnji dječak.
Suočavajući se sa besparicom, Katarina je bila primorana da svog jedinca da na čuvanje muževljevoj sestri Ani i njenom mužu Ivanu Matkovšiku u Višegrad. Bio je to grad koji će više nego ijedno drugo mjesto obilježiti njegovo stvaralaštvo. Gledajući svakodnevno vitke stubove mosta na Drini, Andrić je završio osnovnu školu, a potom se vratio majci u Sarajevo, gdje je 1903. godine upisao Veliku gimnaziju, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu.
“Od ranih nogu povlačio sam se u sebe. Majka mi je često govorila: “Ne znam sine u koji je sat po te dobro?!” Da bi me nekako oraspoložila savjetovala bi mi: “Kad te neko pita kako si, ti reci – dobro, pa će ti i biti dobro!” Bio sam jedinac u siromašnoj porodici, što je teško za roditelje, a još teže za dijete. Nije mi bilo žao da umrem, ali strahovao sam nad majčinim bolom. Često sam, kao jedinac, pomišljao da mi se, ne daj bože, štogod desi, nesreća bi najgore pala na majku. Ja sam joj bio sve i mojom smrću izgubila bi i posljednju utjehu. Tek kad izgubi majku, čovjek postaje svjestan onoga što je imao”, govorio je Andrić nadograđujući tezu svog vršnjaka, francuskog glumca i šansonjera Morisa Ševalijea: Čovjek je mlad dok mu je majka živa.
Za vrijeme gimnazijskih dana, Andrić je počeo da piše poeziju i 1911. i u Bosanskoj vili objavio je svoju prvu pjesmu “U sumrak”. U tom periodu bio je vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva i pripadnik pokreta Mlada Bosna, ali i strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda od Austrougarske monarhije. Dobijanjem stipendije hrvatskog kulturno-prosvetnog društva Napredak, Ivo je 1912. započeo studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog univerziteta u Zagrebu. U gradu na Savi, on je pomalo učio, a pomalo posjećivao salone družeći se sa zagrebačkim intelektualcima.
Naredne godine prešao je u Beč gdje je slušao predavanja iz istorije, filozofije i književnosti. Pošto mu nije prijala tamošnja klima, Ivo je bio primoran da zatraži pomoć od svog gimnazijskog profesora i dobrotvora Tugomira Alaupovića, pa je već sljedeće godine prešao na Filozofski fakultet Jagelonskog univerziteta u Krakovu. Na Vidovdan, 28. juna 1914. godine, poslije vijesti o sarajevskom atentatu i pogibiji nadvojvode Franca Ferdinanda, Andrić je spakovao svoje oskudne studentske kofere i napustio Krakov. Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, uhapsila ga je austrijska policija i odvela prvo u šibensku, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj je, kao politički zatvorenik, ostao do marta 1915. godine.
Među zidovima, u mraku samice, ponižen do skota kako je svojoj prijateljici Evgeniji Gojmerac opisao u jednom pismu, Andrić je intenzivno pisao pjesme u prozi. Na adresu mlade Zagrepčanke zarobljenik je uputio gomilu pisama praveći se važan, kao iskusniji i pametniji, a jedva da je bio dvije godine stariji od nje. Suptilni Bosanac upoznao ju je u njenoj kući, tadašnjem stecištu zagrebačkih umjetničkih duša.
Tu je sreo i lijepu Jelenu, djevojku koja mu nije uzvratila ustreptalu ljubav, ali ga je inspirisala i motivisala na pisanje. Ropski odanoj prijateljici Evgeniji, uslijed borbe sa smrtonosnom bolešću koja ju je i uzela u dvadesetoj godini, na šarlatanski i duhovit način predlagao je smirenost i bezuslovno podnošenje tegoba.
“Ja ću postati sentimentalan. A ti nećeš, valjda, počiniti nespretnost i umrijeti. U svakom slučaju, javi se, to jest, ako umreš biće malo poteško, ali ti gledaj, ipak, da se javiš. Pa sjeti me se u testamentu”, uputio joj je posljednje pismo na koje nikada nije dobio odgovor jer je Evgenija preminula. Nikada joj nije obećao ljubav, ali je prijateljski i s naklonošću gledao na nju. Međutim, ona ga je bezuslovno voljela do posljednjeg daha, čime je započela niz sačinjen od odanih dama koje su mu beznaknadno služile i potajno čeznule za njegovom naklonošću.
Po izlasku sa robije, Andrić je ponovo obolio od upale pluća zbog čega je odmah otišao na liječenje u čuvenu zagrebačku Bolnicu milosrdnih sestara, u to vrijeme stecište hrvatske inteligencije koja se klonila učešća u ratu na strani Austrije. Tu je zajedno sa piscem Ivom Vojnovićem dočekao opštu amnestiju i aktivno se uključio u pripreme prvog broja časopisa Književni jug. Istovremeno, pažljivo je dovršio knjigu stihova u prozi koja je pod nazivom Ex Ponto objavljena u Zagrebu 1918. godine. Tu je dočekao slom Austrougarske monarhije, a potom ujedinjenje i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Nezadovoljan zbog atmosfere koja je vladala u Hrvatskoj, Andrić je opet zatražio pomoć dr Tugomira Alaupovića i već početkom oktobra 1919. godine počeo je da radi kao činovnik u Ministarstvu vjera u Beogradu.
Sudeći prema pismima koja je slao prijateljima, Beograd ga je srdačno prihvatio i on je intenzivno učestvovao u književnom životu srpske prijestonice, družeći se sa Milošem Crnjanskim, Stanislavom Vinaverom, Simom Pandurovićem, Sibetom Miličićem i drugim piscima koji su se okupljali oko kafane Moskva. U tom periodu upoznao je i Veru Stojić koja mu je do smrti ostala blizak prijatelji i saradnik. Bez ikakve pompe i isticanja, Vera je našla najbolji način da, kako bi to rekla Isidora Sekulić, služi djelu jednog pisca za koga je bila uvjerena da je velik.
Istraživači tvrde da je Vera Stojić jednako tretirala Andrića i u mladosti i u poznoj starosti, a oni najupućeniji ističu da ga je do smrti voljela na najnesebičniji način, ali da ga nikada do kraja nije imala samo za sebe. Već početkom 1920. godine Andrić je započeo svoju vrlo uspješnu diplomatsku karijeru postavljenjem u Poslanstvu pri Vatikanu. Kao veoma nadaren, sposoban i svestran mladić, ubrzo je postavljen za vicekonzula u Gracu, a budući da nije završio fakultet, zaprijećeno mu je otkazom u Ministarstvu spoljnih poslova. U jesen 1923. godine upisao je Filozofski fakultet u Gracu, a već u junu sljedeće godine tamo je odbranio doktorsku tezu Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine. Time je stekao pravo da se vrati u diplomatsku službu, a pojavila se i njegova prva zbirka priča u izdanju Srpske književne zadruge. Nedugo poslije poslovnog uspjeha, suočio se s ogromnim gubitkom, kada je krajem 1925. godine saznao da mu je preminula njegova voljena majka. Ljubav i odanost koju je gajio prema njoj, opisao je i u djelu Ex Ponto.
“Tebe boli moja patnja i daljina, a mene tvoja neizvjesnost, dok sjediš kraj male svjetiljke, veže nas krv i bol i svaki me udarac boli dvostruko jer pada i po tvom srcu. U sobi u kojoj sam se rodio, u kobni čas. Ti bdiš i moliš i u pokornosti srca svoga pitaš: Isuse, zar su nama za suze data djeca naša…” Ipak, na njenom grobu prema sinovljevim uputstvima uklesane su škrte riječi: “Svojoj dobroj majci, njezin Ivan”, dok je na spomeniku poočima iz Višegrada, kojem je takođe podigao grobni kamen, bio izričito jasan: “On bješe dobar, plemenit i voljen. Sad se raduje u vječnom miru. I živi svijetao u uspomeni. Svom dragom poočimu, Ivan i Ana!” U pismu svom životnom mentoru i spasitelju, profesoru Tugomiru Alaupoviću, 1927. javio je za tetkinu smrt i opisao stanje u kome se zbog toga našao:
“Prebolio sam grip, anginu i upravo sam počeo da se oporavljam kad mi stiže vijest da mi je umrla tetka u Višegradu. Nisam joj mogao ni na sahranu otići. A to je posljednji član naše porodice, to jest posljednji sam ja. Više nemam nikoga od svojih. Ni kuda, ni kome.”
Protivteža porodične tragedije bio je napredak u profesiji. Na prijedlog Bogdana Popovića i Slobodana Jovanovića, primljen je za člana Srpske akademije nauka i umjetnosti, a postavljen je i za vicekonzula Generalnog konzulata Kraljevine Jugoslavije u Marselju. Potom je karijeru nastavio u Generalnom konzulatu u Parizu, a zatim je otišao u Brisel, pa u Ženevu. U Beogradu 1932. objavljena je i njegova druga knjiga pripovjedaka u izdanju Srpske književne zadruge u kojoj su se, pored priča ranije objavljenih u časopisima, prvi put u cjelini štampala Anikina vremena. U martu 1933. vratio se u Beograd kao savjetnik u Ministarstvu inostranih poslova, a 14. novembra pismom odgovara dr Mihovilu Kombolu i odbija da njegove pjesme budu uvrštene u Antologiju novije hrvatske lirike.
“Ne bih nikada mogao učestvovati u jednoj publikaciji iz koje bi principijelno bili isključeni drugi naši meni bliski pjesnici samo zato što su ili druge vjere ili rođeni u drugoj pokrajini. To nije moje vjerovanje od juče nego od moje prve mladosti, a sad u zrelim godinama, takva se osnovna vrednovanja ne mijenjaju”, objasnio je Andrić.
U Beogradu je u kontinuitetu proveo četiri godine tokom kojih je živio u hotelu Ekscelzior, intezivno pišući pripovjetke Olujaci, esej Razgovor s Gojom, jedan od svojih značajnijih književno-istorijskih tekstova Njegoš kao tragični junak kosovske misli i prvi dio triptiha Jelena, žena koje nema. Ovo djelo godinama je stvaralo misteriozno pitanje: Ko je ona koje nema? Andrić je volio djevojke kao igračke sa kratkim rokom trajanja. Njegovo iskustvo, vrlo bogato i sadržajno, teklo je od višegradsko-sarajevsko-zagrebačkih ljepotica i razbuktavalo se sa svjetskim damama u njegovim diplomatskim destinacijama Rima, Madrida, Bukurešta, Marselja, Graca, Trsta, Ženeve.
Uprkos tome, veoma često žalio se na usamljenost, zdravstvene tegobe i probleme vezane za svoju diplomatsku karijeru. U njegovoj zaostavštini nisu pronađena pisma koja su mogla da otkriju da li su neke dame gajile nježna osjećanja prema njemu. Kao pravi džentlmen, postarao se da ona odmah po prispjeću budu uništena. Međutim, dame s kojima se Andrić družio pomno su čuvale njegova pisma, od drugarice iz rane mladosti Zdenke Marković do Vere Stojić, koja mu je bila saradnik i prijatelj do smrtnoga časa. Među njima bila je i prva školovana srpska kostimografkinja Milica Babić, udata Jovanović. Ona je sačuvala Andrićeva pisma koja joj je slao, dok je još bila u braku sa Nenadom Jovanovićem.
Ponovo je nestabilnost na polju intimnosti rezultirala uspjehom na poslu pa je njegova diplomatska karijera tokom 1939. godine doživjela vrhunac. Postavljen je za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Baš tu se 19. aprila, zbog predaje akreditiva, susreo sa kancelarom Rajha – Adolfom Hitlerom. Nakon što su Njemci okupirali Poljsku i mnoge naučnike i pisce odveli u logore, Andrić je intervenisao kod tamošnjih vlasti i tako spasio mnoge zarobljenike. Ipak, u rano proljeće 1941. on je, zbog neslaganja sa nadležnima u Beogradu, ponudio svoju ostavku: “Danas mi u prvom redu službeni, a zatim i lični mnogobrojni i imperativni razlozi nalažu da zamolim da budem ove dužnosti oslobođen i što prije povučen sa sadašnjeg položaja”.
Njegov prijedlog nije prihvaćen, zbog čega je 25. marta u Beču, kao zvanični predstavnik Jugoslavije, prisustvovao potpisivanju protokola o pristupanju Trojnom paktu, ali je on poništen dva dana kasnije zbog vojnog puča i demonstracija u Beogradu, čija je parola bila: Bolje rat nego pakt. Bolje grob nego rob. Andrić je navodno sa svih fotografija koje svjedoče o ovom događaju retuširan u vrijeme komunizma. Dan poslije bombardovanja Beograda, 7. aprila, on je sa osobljem poslanstva napustio Berlin, ali za razliku od ostalih, odbio je ponudu njemačkih vlasti da ode u bezbjednu Švajcarsku, već je izabrao povratak u okupirani Beograd. Po dolasku je penzionisan, ali odbio je da prima penziju. Živio je povučeno u Prizrenskoj ulici, kao podstanar kod advokata Brane Milenkovića. U tišini svoje iznajmljene sobe, pisao je prvo Travničku hroniku, a krajem 1944. godine okončao je i roman Na Drini ćuprija. Oba djela objavio je u Beogradu nekoliko mjeseci po završetku rata. Materijalno ga nikada nije opterećivalo.
“Pošto tetak i tetka nisu imali djece, odlučili su da me posine. Oni su mi bili drugi roditelji. Ostavili su mi u nasledstvo kuću u Višegradu i to je, vjerujte, jedino dobro koje sam od nekoga naslijedio u toku svog dugog života. Poslije rata, kuću u Višegradu poklonio sam tamošnjoj opštini u korist izgradnje Doma kulture. A kućicu za odmor u Herceg Novom, koju je, u stvari, moja Milica gradila, poklonio sam ženinoj sestri. Pa i stan u kojem živim je Miličin, a ne moj. U posljednje vrijeme nude mi da pređem u veći stan ili da uzmem posebnu kućicu, ali ja sam to tvrdo odbio. Rekao sam: Bolje je meni ovdje, a to sa zasebnom vilom bilo bi u skladu s onom narodnom: Nova štala, a stara stoka”, napisao je slavni književnik po čijim se riječima, ponašanju ili djelima nikada nije moglo naslutiti o kakvom je geniju riječ.
Prve poslijeratne godine postao je predsjednik Saveza književnika Jugoslavije, a u narednom periodu vrlo aktivno bavio se javnim poslovima, držao je predavanja, govorio na javnim skupovima i često putovao kao član različitih delegacija. Godine 1954. postao je član Komunističke partije Jugoslavije, a tada je štampano i njegovo djelo Prokleta avlija.
Uprkos činjenici da je tokom tri decenije poznanstva sa grešnom ljubavi, kako je mahala opisivala njegov odnos sa Milicom, Ivo čestim putovanjima bježao od nje, još češće joj se vraćao družeći se s njom i njenim suprugom. Njih dvoje najvjerovatnije su se upoznali prije nego što je njen muž Nenad Jovanović dobio postavljenje u jugoslovenskom poslanstvu u Berlinu na Andrićev zahtjev, koji je tada bio ambasador. Inače, prema tvrdnjama njegovih prijatelja, on nije skrivao svoju opčinjenost prelijepom ženom, sedamnaest godina mlađom od njega, koju je postavio da bude domaćica na njegovim prijemima pošto je bio neoženjen. Takav prijateljski odnos oni su zadržali od 1939. pa sve do Nenadove smrti 1957. godine.
Andrić je i svoje kapitalno djelo Na Drini ćuprija, kada je objavljeno u martu 1945, poklonio bračnom paru Jovanović sa posvetom u kojoj izražava nadu da će se Nenad uskoro vratiti kući iz logora, što se i dogodilo krajem 1945. Po povratku iz zarobljeništva, Nenad je dobio posao prevodioca u novinskoj agenciji Tanjug i druženje utroje se nastavilo. Nikada se nije saznalo kada su Milica i Ivo shvatili da pisac od početka na nju ne gleda kao na prijatelja.
Od časa kada je postala udovica, on joj se javljao sa svih putovanja telefonom, iako su i prije toga stalno razmjenjivali pisma. Nekada su se trudili da na razne destinacije i hotele u kojima bi odsijedali pošalju pismo onom drugom da ga sačeka i tako obraduje. Punih trideset godina čekao je Ivo da njegova voljena Milica bude slobodna kako bi se njome oženio. Imao je šezdeset šest godina kada se to desilo, a ona mu je bila prva i jedina supruga. Svojim iskustvom kao da je potvrdio svoju čuvenu rečenicu “Ništa ne biva prije nego što treba da bude”.
Odluku da se uda za Andrića, Milica je prvo saopštila Luli Vučo, supruzi njegovog druga po peru Aleksandra Vuča, a oni su im bili i kumovi 7. septembra 1958. kada su sklopili brak intimnim činom kao potvrdom velike, mada grešne ljubavi, ali i čaršijskih tračarenja. Nakon vjenčanja, Andrić više nije krio da je pišući priču Jelena, žena koje nema imao na umu baš Milicu i s njom je svio svoj prvi pravi dom u stanu u kome je danas njegov spomen-muzej u Ulici Proleterskih brigada 2a. Za razliku od Jelene, Milica Babić nije piscu bila ništa više nego ljubav.
Tačnije, nije mu, kao Jelena, bila književna inspiracija niti junakinja nekog njegovog djela. Doduše, bila mu je najdraži – prvi i najdobronamjerniji saradnik na književnim tekstovima. Mnogo vremena Andrić je proveo u pozorištu i zbog svoje žene – pozorišne slikarke, a i kao član umjetničkih savjeta beogradskih teatara. Ali, nije cijenio pozorište i poziv glumca smatrajući da je riječ o velikim imitatorima, plodno uživljenim u tuđe živote. U tom značenju svoju Milicu nikad nije pominjao kao teatarsku umjetnicu nego kao slikarku u pozorištu. Zajedno s njom proslavio je i vijest da je dobio Nobelovu nagradu 26. oktobra 1961, a za nju je saznao vraćajući se iz uobičajene šetnje Kalemegdanom od novinara koji su ga sačekali na ulici ispred stana. Tom prilikom kamere su za vječnost zabilježile trenutak kada je sa Milicom prvi put nazdravio. U raskošnoj kraljevskoplavoj balskoj haljini sa velikom crnom mašnom u srebrnoj kosi, Milica mu je bila pratnja kada je kročio u svečanu salu u Stokholmu gdje se održavala ceremonija uručenja nagrade.
Poslije ovog trijumfa, započela je njihova duga borba sa Miličinom bolešću, teškim oblikom artritisa koji će indirektno biti uzrok njene smrti jer su ljekovi oslabili srce koje je izdalo. Do posljednjeg dana on joj se javljao sa svih svojih putovanja oslovljavajući je sa Drago Lijepo, a potpisivao sa Grli te nježno tvoj Ivo Mandarin odajući na taj način bliskost koju su njih dvoje dijelili. Nakon Miličine smrti, Andrić je nastojao da svoje društvene aktivnosti svede na minimum, mnogo je čitao i malo pisao. Zdravlje ga je polako izdavalo, zbog čega je često boravio u bolnicama i banjama na liječenju. Trinaestog marta 1975. godine svijet je napustio jedan od najvećih stvaralaca na srpskom jeziku, pisac mirotvorne snage i mudri hroničar balkanskog karakazana.
U Aleji zaslužnih građana, na Novom groblju u Beogradu, 24. aprila 1975. godine, nedaleko od groba supruge Milice, položena je urna s pepelom Iva Andrića, napravljena od zemlje donešene iz piščevog bosanskog zavičaja. Na predviđeno Miličino grobno mjesto položeni su posmrtni ostaci Rodoljuba Čolakovića u skladu s narodnom mudrošću: Čovejk snuje, a Bog određuje!