Tragedija Oblaka u pantalonama

Ruski pjesnik Vladimir Vladimirovič Majakovski, jedan od utemeljivača ruskog futurizma, izvršio je samoubistvo 1930. godine. Snažne i dramatične ljubavi često imaju veliku cijenu, a legendarni, i vječno neshvaćeni Rus za istu je dao svoj život, ne mogavši da nađe drugi izlaz jer koprena strasti nerijetko umije da zamagli naš vid.

“Dobro, ako hoćete biću kao bijesan, ako hoćete biću izvanredno nježan, ne muškarac, već oblak u pantalonama”…

U ovih nekoliko riječi iz poeme “Oblak u pantalonama” Majakovski je najbolje opisao sebe, on je bio buntovnik, “šamar” za izvještačene društvene norme, čovjek spreman na viku, dreku i proteste, ali i čovjek čija je duša bila satkana od čiste ljubav, koja je živjela za to da voli i bude voljena. Sa ovom poemom sve je počelo, a sve se završilo jednom kraćom i daleko tragičnijom jer “sa životom sveo je račune”…

Tokom života jedan od najznačajnijih ruskih pjesnika uživao je u bezbroj lakih afera, ali je zapravo samo jedna žena zanavijek obilježila njegov život, kao i stvaralštvo.

Romansa Majakovskog sa Ljiljom Brik, “sovjetskom sirenom”, do dana današnjeg ostala je jedna od najintrigantnijih i najkotroveznijih priča u istoriji, komplikovana ljubavna slagalica, čiji su se posljednji komadići naglo “izgubili”, osudivši je da zauvijek ostane “okrnjena” i obojena gorkim ukusom tragedije.

“Razjareni bik ruske književnosti”

Vladimir i Ljilja upoznali su se tople, julske noći 1915. godine u Moskvi u jednoj od niza večeri u kojima je ona zajedno sa svojim suprugom, uglednim književnim kritičarem Osipom Brikom, okupljala umjetnički milje tog vremena, pisce, pjesnike, novinare, slikare, filmske stvaraoce…

Svi ruski revolucionarni umjetnici voljeli su da posjećuju dom Brikovih, oni su diskutovali o društvenoj situaciji, recitovali su svoje stihove, “pretresali” ideje o tome kako promijeniti svijet.

Ipak, to veče bilo je sasvim drugačije od drugih; visok i zgodan, sa izgledom običnog radnika i dubokim glasom, u sobu punu dima ušetao je Majakovski “razjareni bik ruske književnosti”.

Ljiljina 19-godišnja sestra dovela je ovog mladog pjesnika čije su pjesme oštro osuđivale buržoaziju, pritom oduševljavajući radikale, i prema kojima je malo ko mogao da ostane ravnodušan.

Prateći tradiciju salona Brik, u kom su gosti čitali svoje radove, Majakovski je izložio svoju futurističku poemu “Oblak u pantalonama”, pritom neprestano gledajuću u Ljilju. Svi su zanijemili, pjesma je bila toliko intezivna i upečatljiva. A, Vladimir? On je prosto i bez stida upitao Ljilju: “Mogu li ovo da posvetim vama?”

Ljilja je i ranije čula za ovog “bombastičnog”, nespretnog čovjeka, koji je zbog političkog aktivizma tri puta bio u zatvoru još kao tinejdžer, koji se preselio u Moskvu da bi studirao umjetnost, koji je recitovao revolucionarne stihove u kontorverznim uličnim performansima.

Bila je oduševljena onim što je vidjela, ali i iznenađena da se ispod toliko intenziteta i snage zapravo krije jedan ugrožen čovjek. Njegove riječi su je opčinile i kocka je bila bačena, te večeri započela je jedna od najvatrenijih i najdramatičnijih ljubavi u ruskoj istoriji.

Istog dana Majakovski je povjerio svom prijatelju Korneju Čukovskom kako je najzad sreo onu pravu, neponovljivu, jedinu ženu svoje mašte.

Trenutak koji je promijenio sve

Te večeri, stvaralaštvo Majakovskog nije očaralo samo Ljilju, već i njenog supruga. Osip je bio značajan književni kritičar i izdavač tog doba, te je na licu mjesta platio mladom pjesniku da objavi poemu “Oblak u pantalonama”.

U narednim mjesecima, poema je našla svoj put do naroda, i njena popularnost poprimila je neslućene razmjere, trajno utabavši put Majakovskom, što je on umio valjano da iskoristi. Danas ga znamo kao čovjeka koji je ustoličio ruski futurizam, kao inovatora, kao nekog ko je u poeziju unio “leksiku ulice, ekstatičan ton, eksplozivan jezik, neobičan rječnik, citate, nove žanrove poeme, stepenast stih”, te kao najistaknutiju ličnost umjetničke strane sovjetske revolucije.

Na početku poeme stajala je posveta “Tebi, Ljiljo!” (premda je dok je pisana posvećena pjesnikovoj mladalačkoj ljubavi Mariji, ali kako to u životu biva, nije kome je namijenjeno, već kome je suđeno). Od tada do sudnjeg dana, svako slovo, svaka riječ Vladimira bili su posvećeni Brikovoj.

Istovremeno je i Ljiljin suprug, pomenuti Osip Brik, postao njegov prijatelj, urednik, ali i vjeran saveznik u svakom kulturnom poduhvatu. U godinama koje će doći Osip, Ljilja i Majakovski činili su neraskidivni trojac koji je živio nekonvencionalnim životom, ali i svojim radom i djelom inspirisao književne i umjetničke pokrete Sovejtskog Saveza.

Središte tog trojnog pakta, koji je bio ne samo poslovni, već i ljubavni, činila je Ljilja.

Pomalo ekscentrična, ali šarmantna Ruskinja bila je miljenica ruske avangarde, elegantna žena sa velikim i uvijek živim očima.

Njena ljepota bila je nekonvencinalna, baš kao i društvo u kom se kretala, ali njena harizma i hrabrost malo su koga ostavljale ravnodušnim.

Uvijek je bila tako slobodna, vrlo individualistička žena prije, za vrijeme i poslije revolucije. Imala je snažnu i upadljivu ličnost, bila je muza, inspirisala je ljude oko sebe, davala je energiju drugim ljudima, a to je u doba revolucije bila veoma važna uloga. Za nju je biti muza predstavljao posao, urođeni talenat i taj zadatak bio je ispred toga da bude ljepotica ili ljubavnica.

Afera koju niko nije pokušavao da sakrije

Afera između Ljlje i Majakovskog bila je javna, niko nije ni pokušavao da je sakrije; štaviše ovaj trojac je živio zajedno i funkcionisao kao porodica. Pjesnik je imao svoju sobu u domu Brikovih i fotografije ovog društvanca svjedoče o jedinstvu i harmoniji, Ljilja uvijek stoji nasmijana između dva muškarca.

Ipak, ljubav prema Majakovskom u nekim trenucim prevalizalzila je njena osjećanja za supruga, te se par doslovce nije razdvajao, i danas neke od njihovih intimnih trenutaka možemo vidjeti i na starim slikama, oni leže isprepleteni u morskoj vodi, piju kafu u kafeu, sjede skoncentrisani na posao.

“Nakon što sam testirala svoja osjećanja prema pjesniku, bila sam u stanju da saopštim Briku sa sigurnošću o mojoj ljubavi prema Majakovskom. Svi smo odlučili, međutim, da se nikada ne razdvajamo i da prolazimo kroz život kao intimni prijatelji, usko povezani uzajamnim interesima, ukusima i radom”, zapisala je Ljilja 1918. godine.

Iste godine visoki, prodoran Rus darovao je svojoj voljenoj prsten na čijoj su prednjoj strani bili izgravirani njeni inicijali (Л.Ю. Б), koji su ujedno i prva tri slova riječi “ljubav” na ruskom (любовь), dok je na unutrašnjoj strani pisalo “Volođa”, kako ga je ona zvala.

Prepiska koja je ostala iza Majakovskog najbolje pokazuje koliko je pjesnik volio ovu ženu, on ju je smatrao svojom suprugom i o tome je javno govorio. Mnoga od tih pisama umjesto njegovog potpisa imaju nacrtanog psa, što je trebalo da simbolizuje njegovu odanost. Ne samo pisma, već i stvaralaštvo Majakovskog bili su obojeni posvećenošću i ljubavlju prema njegovoj Ljiljički.

Ljubav koja je sve više tražila, a ništa nije davala

Ovaj bračni trougao zapravo je dobro funkcionisao neko vrijeme, ali s obzirom na nestalnu i melodramatičnu ličnost Majkovskog, te na Ljiljine hirovite i promjenljive emocije, nikoga ne čudi što je afera vremenom postajala nestabilna i mučna.

Krajem 1922. vatrena Brikova počela je da se “hladi”, istovremeno započinjući druge ljubavne avanture i postajući okrutna i kruta prema pjesniku.

“Volođa je takav jadničak, čak mi priređuje scene vjernosti”, ironično je pričala tada.

Majakovski je pronašao način da se nosi sa ovakvim plimama i osekama u Ljiljinoj glavi i on je nerijetko uživao sa drugim ženama, a jednom prilikom zapisao je i da je “slobodan od ljubavi i ogovaranja”.

Međutim, to je bilo najdalje od istine, u njegovom srcu bilo je mjesta za još mnogo dama, ali nijedna nije mogla da trajno istisne istovremeno beskrupuloznu i veličanstvenu Ljiljik.

Ona ga je nekada do bola voljela, nekada silno mrzjela, ali samo jedno bilo je konstantno, nikada nije mogla da se odrekne osjećaja moći koji je imala nad Majakovskim. I na tome je predano radila, više nego na bilo čemu drugom. Održavati ljubav tako velikog čovjeka bilo je važno, ali vladati nad njim bilo je još važnije.

“Mačka koja je izgubljena u vrtlogu strasti, to je samo jedna od uloga koju igram za njega. Ali on je muškarac i ja moram da glumim da bih održala status omiljene ljubavnice. U ljubavnim igrarijama ima mnogo radosti, ali jedna je jača od svih poroka – vladati! Ne samo njegovim krevetom, nego čitavim njegovim životom”, napisala je Ljilja u svojoj autobiografiji.

Ovaj odnos je nekako opstajao, često na staklenim nogama, ali je polako poprimao obrise “pokvarenog zuba” trulio je, trošio se i počeo je da “dosađuje”. U kasnim 20-im Ljilja je napisala Majakovskom da su njihovi životi postali rutina koju ona ne može da podnese, te da im je neophodna pauza. Tada je Majakovski otpočeo aferu u Parizu sa mladom ruskim modelom, Tatjanom Jakovljevom.

Ali, neraskidive niti vezivale su ovaj par, i oni su nastavili da budu u kontaktu, jer jedno bez drugog nisu mogli i nisu umjeli. Već 1928. godine Ljilja i Majakovski su se ponovo ujedinili, počevši da kao ludi pišu zajedničkim snagama.

Samo dvije godina kasnije svemu je došao kraj.

Smrt kao jedini izlaz

Dok su Brikovi boravili u inostranstvu, Majakovski je 14. aprila u svojoj kancelariji pucao sebi u glavu.

Čovjek koji je volio život i prezirao samoubistvo, javno i oštro osudivši Jesenjina zbog istog, čovjek koji je autor stiha “umrijeti je lako, živjeti život kudikamo je teže…”, na koncu svega presudio je sebi, ostaviviši oproštajno pisamce jednostavno naslovljeno “Svima”.

Njegov posljednji krik, posljednji apel prije smrti, bio je isti onaj koji je obilježio njegov život, molio je za Ljiljinu ljubav.

“Ponekad kažu, slučaj je papreno jasan. O obalu življenja – razbi se ljubavna lađa. Sa životom sveo sam račune, ne treba spisak glasan uzajamnih bolova, uvreda i svađa. Ostajte srećni! Za moju smrt ne krivite nikog, i molim vas ne spletkarite! Pokojnik je to najviše mrzio. Mama, sestre i drugovi, oprostite, ovo nije način, drugima ga ne preporučujem, ali ja nisam imao izlaza. Ljiljo, voli me“.

Ljilja je na ovaj horor odgovoralila onako kako je najbolje umjela, ne nepomičnom tugom, već žestokom energijom; mjesece je provela samo sređujući njegova pisanja i sakupljajući materijal za sabrana djela pjesnika.

Ipak, čak i tada je na površinu isplivala njena kruta priroda; iako potresena, ona nije bila zatečena.

“Ubio se jer je bio takav. Uostalom, to i nije bio prvi pokušaj, nego treći. Zašto se ubio? Zato što je bio nenormalan! Normalni ljudi ne govore u stihu, a on je bio pjesnik, to znači drugačiji od drugih”, rekla je ona.

A Ljilja?

Na opšte iznenađenje, iste godine kada je Majakovski otišao na drugi svijet, “sovjetska sirena” se razvela od Osipa i preudala za vojnog komandanta Vitalija Primakova. Možda je to bio pametan, taktički potez da sebi obezbijedi kontakt s Staljinom kako bi Majakovskom obezbijedila državno priznanje i mjesto koje mu je pripadalo u istoriji ruskog naroda.

Nakon što je primio njen lični zahtjev, Staljin je napisao: “On je još uvijek najbolji i najtalentovanji pjesnik sovjetske epohe. Ravnodušnost prema njegovom kulturnom nasleđu je zločin”.

Sabrani radovi Majkovskog objavljeni su 1935. godine. Godinu dana kasnije Primakov je uhapšen kao izdajnik, zatvoren je i strijeljan.

Ljilja je naredne godine provela bezumno pišući, i usput se posvetila vajanju ogromne biste Majakovskog. Ponovo se udala 1938. godine za 20 godina mlađeg književnog kritičara Vasilija Kataninjana, sa kojim je ostala sve do smrti 1978. godine.

“Sanjala sam, svađam se s Volođom zbog toga što se ubio, a on mi je s takvom nježnošću stavio pištolj u ruke rekavši: ‘Svejedno je, i ti ćeš to isto sama uraditi'”, napisala je u svom dnevniku 1970. godine Ljilja.

Osam godina kasnije, nakon kobnog pada zbog koga je ostala prikovana za krevet, muza ruske avangarde je zaista sebi oduzela život, te se ispostavilo da je njen san bio proročki.

Njeno tijelo je kremirano i prosuto po Podmoskovskoj šumi na čijem početku stoji njen “nadgrobni” kamen. Sve što na njemu stoji jesu inicijali “Л.Ю. Б”, baš kao i na prstenu koji joj davno, davno prije smrti darovao Majakovski.