Umjesto istorije i kulture čuje se samo za bruku i sramotuNa samo nekoliko stotina metara od Starog grada Ulcinja, u Podgrađu, nalazi se Pašina kuća, zakonom zaštićena kao kulturno dobro od lokalnog značaja. Mještani šireg dijela Podgrađa, međutim, ne znaju baš puno o Pašinoj kući, ali znaju svi iz Ulice Draška Vujanovića u kojoj ova orijentalna građevina propada već više od četiri decenije.
Ako biste o ovom kulturnom dobru pitali konobara u jednom od obližnjih lokala, samo bi odmahnuo glavom.
“Da je kulturno dobro, bilo bi zdravo i čitavo”, veli konobar.
Njegovo mišljenje dijeli i Sutko Lazorić, koji živi u Ulici Draška Vujanovića i kao dijete se igrao oko kuće.
“Sve je propalo. Sad je kuća ruglo, a bila je kulturno-istorijski spomenik. Ovo je bruka za grad”, kazao je Pobjedi Lazorić, dok smo se raspitivali o Pašinoj kući.
Nije Sutko slučajno spomenuo kulturu i istoriju, budući da je kuća prema predanju sagrađena 1718. godine, dok drugi izvori ukazuju da je nastala 1741. godine, po nalogu Ali-paše Čaušoglua koji je došao iz Skadra da bi se obračunao sa gusarima na Jadranu. Tu je živio sa porodicom, prolazile su decenije, a kuća je i dalje prkosila vremenu, te je i u 20. vijeku bila jedan od simbola suživota i neke vrste socijalnog programa budući da je u njoj, poslije Drugog svjetskog rata, živjelo desetak porodica.
Stanari
Kuća je kroz više od dva i po vijeka proširivana u osnovi i nije se mogla pohvaliti baš bog zna kakvom arhitekturom, ali jeste duboreznom tavanicom zbog koje je 1952. godine i stavljena pod zaštitu države. I nije u tom periodu država baš toliko morala da brine o njoj, budući da su to radili revnosni stanari koji su lokalnim organima ili Republičkom zavodu za zašitu spomenika kulture pisali o svakoj promjeni ili ukazivali na djelove arhitekture koje bi trebalo obnoviti. Dokumentacija koju je Pobjeda dobila od Uprave za zaštitu kulturnih dobara, a na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama, pokazuje da je jedan od najrevnosnijih stanara bio Vojin Kekić, koji se u očuvaniji dio Pašine kuće uselio 1949. godine. On je, kako 1958. godine sam piše u dopisu upućenom Zavodu, „opravio“ gornju prostoriju u kojoj je duborezna tavanica i pretvorio je u spavaću sobu, a donju uredio kao dnevnu sobu i kuhinju. Kekić se Zavodu žalio što Savjet za komunalna i stambena pitanja Opštine Ulcinj namjerava da useli drugu porodicu u sobu sa duboreznom tavanicom, naglašavajući da je on o svom trošku ponekad i „krov opravljao“.
Ovi dopisi su važni jer pokazuju da je kuća, nakon Drugog svjetskog rata, bila u prilično lošem stanju te da su je opštinski organi, u komunikaciji sa Zavodom, popravljali i dograđivali shodno stambenim potrebama porodica koje je tek trebalo useliti. Najugroženija je bila početkom pedesetih godina prošlog vijeka, pa je Opština Ulcinj pokrenula proceduru za obnovu krova i drugih prostorija, sa akcentom na očuvanju duborezne tavanice. Tu inicijativu je odmah prihvatio tadašnji direktor Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture Milutin Plamenac, pa je kuća obnovljena na jesen 1953. godine, za 699.626 dinara.)
Zanimljivo je da stanar Vojin Kekić u novom dopisu Zavodu, od 6. novembra 1968. godine, pominje da je „zgrada pretrpjela znatna oštećenja od zemljotresa koji je ovih dana zahvatio ovo područje“.
“Na zgradi je oštećen krov, noseći zidovi, usljed čega je sklona padu”, piše Kekić.
Od tog dopisa, pa sve do 1992. godine, u arhivi Uprave za zaštitu kulturnih dobara nema bilo kakve dokumentacije o postupanjima prema ovom kulturnom dobru. Sigurno je samo da se kuća bitno urušila u zemljotresu 1979. godine, kada su je ubrzo napustile i sve porodice, te da od tog momenta počinje istorija njenog trajnog propadanja.
Loše stanje
Poslije zemljotresa, prvi pomen Pašine kuće nalazi se u Izvještaju sa obilaska orijentalnih duboreznih dekoracija u Ulcinju, od 14. aprila 1992. godine. Komisija Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture konstatovala je da kuća intenzivno propada.
“Duborezna tavanica se nalazi u alarmantno lošem stanju. Krov Pašine kuće je propao i atmosferalije čine svoje. Čitava dekoracija je ugrožena, posebno centralna partija. Na jednom mjestu tavanica je primitivno poduprta daskom da se ne bi srušila. Usljed dugotrajnog izlaganja vlazi pojedini elementi su propali i izvitopereni. No i pored toga, tavanica bi se mogla lako sanirati, uz zamjenu propalih elemenata po uzoru na očuvane”, konstatovano je u Izvještaju, koji su potpisali istoričarka umjetnosti Tatjana Pejović i etnološkinja Tanja Vujačić.
Lokalnim vlastima u Ulcinju je na loše stanje Pašine kuće i duborezne tavanice odmah ukazao i direktor Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture Čedomir Marković. U dopisu broj 12-256/2, od 17. aprila 1992. godine, Marković citira ključne djelove Izvještaja komisije i ističe vrijednost tavanice.
“Tavanica je u takvom stanju da joj prijeti potpuno uništenje ako se ne preduzmu mjere zaštite. Inače, sam objekat Pašine kuće je skromne arhitektonske vrijednosti. Jedino što ga ističe je dekorativni drveni završetak strehe. Njegova prava spomenička vrijednost je očuvana tavanica zbog koje je objekat bio i registrovan”, zapisao je Marković.
On je predložio da opštinske vlasti, u saradnji sa stručnjacima Zavoda, demontiraju tavanicu i „pohrane je u adekvatno povoljan prostor“.
“Predlažemo da to bude Etnografski muzej. Potrebno je kompletno fotodokumentovati zatečeno stanje, obilježiti dekorativne elemente radi kasnije rekonstrukcije, konstatovati stanje i predložiti mjere zaštite i rekonstrukciju propalih elemenata. U drugoj fazi bi moglo da se tavanica konzervira i da radnici Muzeja razmotre mogućnost njene prezentacije u okviru Etnografskog muzeja, gdje se, recimo, može rekonstruisati jedna orijentalna ulcinjska odaja sa adekvatnim karakterističnim mobilijarom”, naveo je Marković.
Na kraju pisma napomenuo je da je „ova tavanica jedini integralno sačuvani primjerak ove vrste i da je apsolutno treba spasiti od totalnog uništenja“.
Mogući ostaci duborezne tavanice, upotrijebljeni kao štok za vrata (Stevo Vasiljević/Pobjeda)
Dvanaest godina kasnije, novoformirana komisija za utvrđivanje stanja nepokretne kulturne baštine Crne Gore konstatovala je još gore stanje Pašine kuće.
“U urušenom objektu članovi komisije nijesu vidjeli tavanicu u duborezu zbog koje je Pašina kuća zaštićena”, zabilježeno je u izvještaju 2004. godine.
Kao mjere zaštite, komisija je predložila da se preispitaju „preostala spomenička svojstva objekta“, te da istovremeno treba „pronaći tavanicu, bilo u ruševini objekta ili na drugoj adresi“.
“Kontaktirati vlasnika ili korisnika objekta i kulturnog dobra radi potpune informacije o istom”, navela je komisija.
Po svemu sudeći, duboreznom tavanicom se niko konkretno nije bavio još od pisma Čedomira Markovića iz 1992. godine. To se može zaključiti i iz elaborata o revalorizaciji kulturnog dobra Pašina kuća, iz 2013. godine, u kojem je tadašnja komisija, prepisujući izvještaje prethodne dvije komisije, konstatovala da se tavanica nalazi u Etnografskom muzeju u Ulcinju!? Pritom, nigdje ne navode da su to na bilo koji način provjerili, da su je vidjeli ili fotografisali, jer bi fotografije tavanice morale biti i sastavni dio elaborata. Štaviše, predložili su izradu projekta sanacije Pašine kuće koji bi se prije svega temeljio na „konzervaciji tavanice zbog čijih naglašenih vrijednosti (stilskih, umjetničkih, estetskih…) je kuća proglašena spomenikom“. Da se tavanica navodno nalazi u Etnografskom muzeju, komisija je, očigledno, zaključila samo na osnovu pisma Čedomira Markovića iz 1992. u kojem on opštinskim vlastima predlaže kako da se zaštiti ovo kulturno dobro.
Današnji upravnik Muzeja u Ulcinju Gazmend Kovači kategoričan je da tavanica nikad nije ušla u Etnografski muzej.
“Zaposleni u Muzeju tu tavanicu nikad nijesu vidjeli, niti imamo bilo kakvu dokumentaciju koja pokazuje da je ona iz Pašine kuće prenešena u našu muzejsku ustanovu. Nedavno smo radili popis cjelokupnog materijala i dokumentacije i nijesmo našli ništa što ukazuje na tavanicu”, kazao je Kovači za Pobjedu.
Zmijarnik
Na licu mjesta, kod Pašine kuće, mogući odgovor o sudbini tavanice ponudila je mještanka Vesna Bojanović, koja već 70 godina živi na desetak metara od ovog kulturnog dobra.
“Znaš kakav je plafon tu bio, duborez? Tu su dolazili turisti, molili da se to snimi. Ukradeno je to, ili je uništeno. Sve se to nosilo, krao koliko je ko mogao”,, kazala je Vesna.
Ona se dobro sjeća perioda kada je život bujao u Pašinoj kući. Sad je to, veli, zmijarnik.
“Koje kulturno dobro, to je nekulturno dobro! Tu nema od kulture ništa. Ja sam pisala gradu, organizovala peticiju. Puno je zmija, pacova, lasica… Držimo mačke samo da bi se borili protiv zmija. Ne možeš proći tuda. Ovo je sramota”, veli Vesna.
A da je kuća prepuna smeća, urušenih trulih greda, podova, polomljenih tigala, ostataka od starog namještaja, odbačenih kuhinjskih uređaja… uvjerila se i ekipa Pobjede koja je detaljno pregledala i fotografisala ovaj objekat. Posvuda tragovi zapuštenosti i nebrige. Pa čak je i dvorište ove kuće prepuno smeća od kojeg se stvorilo brdo obraslo korovom, dračom i raznim drugim rastinjem.
Na smeće nam ukazuje i mještanka Zorica Hajduković.
“Ovo je ovako decenijama. Djecu nijesam smjela da pustim da se igraju okolo. Ima zmija, svega. Moj muž Dušan se dosta interesovao za ovu kuću, pisao peticije, išao u Opštinu, tražio da se nađe rješenje… Sve je bilo uzalud “, kazala je Zorica, uz napomenu da i obližnja škola „Boško Strugar“ ima problem jer se zmije spuštaju u školsko dvorište.
I Zorica zna za duboreznu tavanicu. Pretpostavlja da je uništena. Upozorava nas da previše ne lutamo po gornjim prostorijama kuće, kako se ne bi povrijedili ili propali kroz trule drvene podove. Naša znatiželja je ipak jača. U jednoj od prostorija u prednjem dijelu kuće, koja je i najočuvanija, zatičemo tragove života. Stare patike, dvije sjekire, materijal za bojenje zidova, plastične stolice i stolove, razne kante i posude… Pitamo se da tu možda ne konače beskućnici ili kakve zanatlije koje sezonski rade na Primorju? Tek kasnije nam mještani objasniše da tu prostoriju kao ostavu koristi jedan od komšija. Međutim, ta soba i ne bi zasluživala pažnju da nijesmo primijetili da je otvor za vrata obložen nekim obojenim, vješto izrezbarenim drvetom. Po svemu sudeći, to bi mogao biti mali dio duborezne tavanice koji je neko iskoristio kao štok i dovratak, da bi spriječio urušavanje zidova. Čak i opis detalja tavanice, koje je zabilježila komisija u Izvještaju iz 1992. godine, odgovara detaljima koje smo zatekli u Pašinoj kući. Najveći dio tavanice je, izgleda, propao u ruševinama i smeću kuće, ili je ukraden.
Novi život?
Dok najstarijim mještanima pokazujemo fotografije drveta za koje smo pretpostavili da je dio duborezne tavanice, a oni nam potvrđuju uz komentar „to je to, kao da je sad gledamo na tavanu“, Vesna Bojanović nas podsjeća da je za Pašinu kuću prije desetak godina opredijeljen i neki novac koji je, kako reče, nestao, pokraden. Stvarnost je, međutim, drugačija: Programom zaštite i očuvanja kulturnih dobara za 2013. godinu Ministarstvo kulture je opredijelilo 12.000 eura za izradu konzervatorskog projekta za kulturno dobro Pašina kuća, na osnovu kojega će se sprovesti konzervatorske mjere. Projekat je kandidovao Centar za kulturu iz Ulcinja, a budući da mu je račun u tom periodu stalno bio u blokadi, novac je nakon uplate iz Ministarstva ubrzo skinut sa računa i preusmjeren na plaćanje dugova
Za ovu situaciju, prema saznanjima Pobjede, niko nije odgovarao, a gubitkom ovog novca na neki način je i zapečaćena sudbina Pašine kuće, kojoj će tek aktuelnom revalorizacijom (provjerom njene kulturne vrijednosti) biti projektovana dalja sudbina. Pored toga, gubitkom duborezne tavanice malo je još ostalo arhitektonskih obilježja koji će komisiju opredijeliti da predloži da kuća i dalje zadrži status kulturnog dobra, sa ciljem neke buduće obnove. Mještani bi, kako rekoše, najsrećniji bili kada bi ona bila srušena, prostor raščišćen i iskorišćen za neku drugu namjenu.
Na odlasku iz Podgrađa još jednom zavirujemo u Pašinu kuću. Ovoga puta, dočekuje nas neko šuškanje. U uglu jedne od soba, među smećem, primjećujemo mačku sa troje mačića. Gledaju nas. Ni nakon toliko godina, uprkos svemu, život ne izlazi iz ove ruševine! Nada, možda, još negdje postoji. Još bi ova kuća mogla prkositi i pričati neke nove priče. Samo da je države, institucija, poštovanja zakona, znanja i pameti, no i u tome smo poput većine današnjih kulturnih dobara – zapušteni i trošni.
Karamanaga: Politika se umiješala u struku
Predsjednik Društva prijatelja Starog grada Ulcinja „Kalaja“ Ismet Karamanaga kazao je za Pobjedu da ga duša boli kada pogleda Pašinu kuću.
“Pašina kuća nas boli jer mi živimo ovdje u Starom gradu i gledamo da se zaštite svi spomenici koji su nekad bili zakonom zaštićeni. Bio je ranije jak Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, tako da smo dobro sarađivali”, kazao je Karamanaga.
Napomenuo je da je on profesor u penziji i turistički vodič, te da kao vodič nikad ne govori o politici jer politku prepušta političarima.
“Nažalost, Republički zavod za zaštitu spomenika kulture podijeljen je 2012. na Centar za konzervaciju i arheologiju i Upravu za zaštitu kulturnih dobara. Ti ljudi ne dolaze u Ulcinj, niti se trude. Nažalost, politika ih bira i daje im funkcije. Zbog toga što se politika miješa u struku, došli smo do toga da u Starom gradu imate devastaciju, ako izuzmemo neke objekte poput Palate Venecija, Dvora Balšića i još nekih kuća koje su zadržale karakterističan stil. Mi se nijesmo dovoljno pridržavali zakona upravo zahvaljujući takvim institucijama koje formalno za mene ne postoje”, rekao je Karamanaga.
Ne spori ni odgovornost vlasnika Pašine kuće, Opštine Ulcinj.
“Ovdje su zakazali svi. I institucije koje se bave zaštitom kulturnih dobara i opštinski organi”, kazao je Karamanaga.
Bojanović: Pamtim sve porodice koje su živjele u Pašinoj kući
Devedeset trogodišnja Milica Bojanović, koja je čitav život provela u komšiluku Pašine kuće, ispričala je za Pobjedu da pamti sve porodice koje su živjele u ovom istorijskom objektu.
“I danas mogu neke da nabrojim, kao što su Kekići, Bogojevići, Bojanovići, Popovići, Vujačići, Marinkovići… Ta kuća je bila kvalitetno građena, kvalitetno drvo, kamen. Kuća je bila urušena nakon zemljotresa, da se nije moglo živjeti… Niko više nije ulagao, samo je propadalo i ako je kome što trebalo da dođe i ukrade. Država nije ništa uložila”, kazala je Milica.
Iako je rođena 1929. godine, Milica ne pamti kuću prije Drugog svjetskog rata.
“Znam da je renovirana, proširivana. Svako je unutra renovirao za sebe, ali je spolja nije dirao”, priča Milica.
Prisjetila se i da je prije desetak godina do nje došao glas da su neke pare odvojene za sanaciju Pašine kuće. Ponadala se, kako je kazala, da će problem ruševine konačno biti riješen. Razočarala se.
“Ništa od toga. Kako prije 10 ili 40 godina, tako i danas”, kazala je Bojanović.
