Poslije čuvenog pjesnika Vita Nikolića, najveći boem Nikšića grada bio je Milan Dugo Krivokapić-pjesnik, aforističar i novinar.
Kao urednik i voditelj emisije “Taksimetar” na Radio Nikšiću je radio punih 26 godina. Posljednjih godina vodio je emisiju „Daleko se kazalo“, a na Televiziji Nikšić „Nikšićke priče“.
Ostao je upamćen tako što je svoje emisije na Radio-televiziji Nikšić završavao rečenicom: ”To vam želi Dugo, a što bi drugo”.
Objavio je tri knjige poezije i dvije knjige aforizama.
Jedan od Dugovih aforizama, uvršten u antologiju crnogorskih aforizama “Rijetke čestice” glasi: “Nekada je narod dizao ustanke, a sad digne, ko što stigne”.
Dobitnik je prve nagrade na jugoslovenskom festivalu humora i satire u Kraljevu. Prvi je pobjednik festivala aforizma u Danilovgradu, laureat novinarske nagrade „Branko Drašković“ i najvećeg gradskog priznanja – nagrada oslobođenja Nikšića „18. septembar“.
Preminuo je 30. decembra 2008. godine, a odlazak Krivokapića mnogi su smatrali kao kraj epohe nikšićkih boema.
Građanski duh njegovog djela, ali i govora i svakog pokreta, ostaće upamćeni u svim institucijama kulture i klubovima umjetnika.
Susreti sa Dugom započinjali bi pričom o starim lokalima u Karađorđevoj ulici. Kaže da ih je svojevremeno bilo petnestak.
“Pa da u svaku svratiš na po dvije, eto dosta za cio dan”, govorio je humoristični Dugo.
Volio je u svojim besjedama da pomene stari restoran na stanici. Tamo se išlo kad se sve kafane zatvore. Tu se zora dočekivala uz pjesmu i viceve, pa je tako nastao i njegov aforizam :”Ne možeš danas izaći iz kafane a da ti neko ne stane na ruku”.
A evo šta je Dugo zapisao o svom rodnom gradu:
“Svi govore da je Nikšić mali grad, a ja nikako da se pronađem u njemu. Dobro sam znao svaku ulicu i uličicu, sve prolaze, dvorišta kuća, ulaze bezmalo svake zgrade. Pronašao sam se u njemu jer sam imao sreću da sam radio ono što mi je pružalo zadovoljstvo i što sam, uostalom, jedino i znao da radim, a to je bavljenje novinarstvom, jer od poezije kojom sam se tada pun zanosa bavio, nikad niko nije mogao da živi, bar ne na pravi način. Tada sam, kao vrlo mlad, imao sreću da se družim sa pjesnikom Vitom Nikolićem i da okusim taj otrovni miris jednostavnih nikšićkih kafana, koje su tada bile stjecište ljudi od duha.
Uvijek se rado sjetim tih nikšićkih „oriđinala“, tih ljudi koji su imali izuzetnu alkoholnu kulturu, ljudi od kojih si mogao da čuješ mnogo mudrih riječi, koji su znali da izuzetno lijepo zapjevaju dobru starogradsku pjesmu, da naprave dobru šalu na svoj i na tuđ račun. Jednostavno, Boema bez Skadarlije. Ti ljudi su davali neku posebnu, specifičnu aromu Nikšiću, a po mnogima od njih je ovaj grad i bio prepoznatljiv.
Čitajući sve ovo što sam napisao, zaista se pitam kako još uvijek izdržavam i kako sam uopšte živ. Demantovao sam mnoge svoje prijatelje koji sada ljubičice mirišu odozdo a koji su svojevremeno govorili „Dugo, nećeš dugo!“, a ja kao za inat još uvijek trajem. Dokle ću, baš me briga. Važno je da traje.
A kad dođe vrijeme za „Bogu na istinu“, volio bih da to bude u Nikšiću, jer jedino o čemu se u Nikšiću još vodi računa, više nego igdje drugo, jeste čin oproštaja od pokojnika. Pa, oni kojima je stalo da budu dostojanstveno ispraćeni na onaj svijet, neka dođu u Nikšić da ispušte dušu.
Nikšić je uvijek važio za grad mladosti, pogotovo kad grane proljeće. Tada i mladost nikšićka oproljeći i sa lipama, tim svetim slovenskim drvetom, širi svoj nesvakidašnji miris. Volim Nikšić i zbog tih lipa kojih je bio prepun, a onda se neko sjetio da te lipe povadi i umjesto njih zasadi platane. Tada sam ja sarkastično prokomentarisao da je umjesto platana trebalo posaditi divlje kruške zbog nekih međeda u gradu.
Grade moj, neka te opija miris lipa i ljepota mladosti tvoje, tvojih đevojaka i momaka za vjeki vjekova. Amin!”
gledati kako trava raste ododzdo…
nažalost, vrijeme u kakvom je zivio dugo je prošlo, ne samo u nikšiću, već svugdje, sad je vrijeme tehnologije i para…
Ljubo Čupić, Vito, Dugo i mnogi drugi, te velikane je dao veliki Nikšić, grad duha i kulture. Duh Nikšića se osjeća u Parizu, Rimu, Beogradu, Rijeci.., tamo gdje žive i rade Nikšićani.
Dugo je obiljezio jedno boemsko vrijeme Niksica i duh koji jeste bio Niksic. Taksimetar je bio putokaz jednog vremena koje je proslo i za kojim zalimo. Bio si ono dobro sto je Niksic iznjedrio. A danas……
Ja sam odusevljena sa svakom recenicom,koju je napisao.Prelijepo.Sa sjetom cu pamtiti sve tvoje zapise.Sa vjerom da ce te neko naslijediti,cekacu strpljivo.Ali ti si dusa,ne za Niksic,vec za siroki svijet….
Дуго живјећеш дуго….. А и наш Никшић
Krasan tekst !!!
Ja se ponada o Bora-izroda-splačinu olinjalu Krivokapića
Tuzno je kako se sve promijenilo.Nego eto duh starog Niksica i njihovih boema nosicemo kao trofej zauvijek.
Eeee lipe,lipe…
Pokojni Dugo je svojevremeno izjavio “malo će mi ko doći na sahranu”. Ispostavilo se da je jedne godine umro, a naredne ga sahranili. Na dan sahrane počeo je takav snijeg da se 90% vozila vratilo nazad sa puta ka selu. Bilo je i smijeha i plača kad smo ga ispraćali. Neponovljiv čovjek.
Da, to je bilo vrijeme duha i smisla. Pamtiti treba i pominjati vrijeme nikšićkih boema, one prave crnogorske plodotvorne melanholije iz koje su se rađale veličine. Daih ne nabrajam, znam ih i pamtim.