Kultura

Vito Nikolić je bio malo neobičniji tata od drugih…

5e2fa82d-23bf-4e19-a1cc-b22f664f8fd5.jpg

 

Vito je umio da napravi anegdotu i od običnih životnih stvari, on nije bio čovjek koji je priželjkivao bilo koju vrstu slave, to ga je nekad čak i nerviralo. Za njega je bilo dovoljno da ljudi pamte njegove pjesme i novinarske reportaže, nijesu ga zanimale nagrade, privilegije, intervjui, kaže Danica.

“Biti kćerka pjesnika biloje zanimljivo i teško. Sa jedne strane, to je život prepun divnih trenutaka, ljudi, situacija, sjećanja, neobičnih susreta…Sa druge, imati oca kakav je bio Vito podrazumijeva i velike obaveze, bilo da je riječ o onim tehničke prirode ili o onim mnogo važnijim, moralnim i etičkim”, priča Nikolić.

Vito je za nju ipak bio samo običan tata, možda malo neobičniji od drugih.

“Umjesto poruka ostavljao je stihove, a ja sam čak mislila da to rade svi roditelji. Djeca na svijet gledaju jednostavno, ne prave razliku između slavnih i ‘običnih’ ljudi, pa su tako i meni svi ti slavni umjetnici, poput Dragana Radulovića, Mike Antića, Pavla Vujisića i mnogih drugih bili samo tatini drugovi koji su mi donosili poklone, pisali razglednice sa putovanja, pravili moje portrete na salvetama”, kaže Nikolić i dodaje da je iz njene perspektive djeteta djetinjstvo uz oca pjesnika bilo isto kao i djetinjstvo druge djece bezbrižno i lijepo.

“Tek negdje nakon desete godine sam počela da shvatam da je moj svijet duhovno mnogo bogatiji, upravo zahvaljujući takvom ocu, porodici i svim tim ljudima koji su bili dio mog djetinjstva i života. Kasnije sam bila njegov glavni ‘pomagač’ u poslu, on je na papiru zapisivao tekstove i pjesme, a ja mu diktirala kada ih je prekucavao”, prisjeća se Danica.

Većina ljudi Vita je doživljavala kao temperamentnog i buntovnog čovjeka, kaže Nikolić, ali on je zapravo bio veoma staložen, miran, čak stidljiv.

“Nijesam baš impresionirana kada pokušavaju da mi objasne da je Vito bio buntovnik po svaku cijenu, jer to jednostavno nije istina. On je zaista umio da razdvoji dobre od loših ljudi i isključivo dobre je birao za prijatelje, bez obzira na njihov status u društvenoj ili političkoj hijerarhiji, a svima je veoma otvoreno saopštavao svoje mišljenje, sviđalo im se ili ne. Ne pamtim da se neko naljutio na njega zbog toga, osim onih ljudi koje je smatrao lošima i koje je umio da ‘nagrdi na pasja kola’, kako bi ih držao što dalje od sebe”, sjeća se Nikolić.

Beskrajna tolerancija

 

Kada se Danica rodila Vito je imao 41 godinu poučen svojim životnim iskustvom, shvatao je koliko je važno za mlade ljude da imaju slobodu izbora, kretanja, nenametanje nekih krutih tradicionalnih pravila, kaže ona.

“Odrastala sam bez pretjeranih stega, moram priznati prilično razmažena, i da nije bilo moje majke Jelene koja je uspješno uspijevala da izbalansira očevu beskrajnu toleranciju prema meni, on bi mi vjerovatno dozvolio da ostvarim i neke tinejdžerske zamisli koje mi danas ne izgledaju baš najpametnije kao tada. Za tradicionalno crnogorsko društvo, podizati svoje jedino žensko dijete na način kako su to činili moji roditelji možda nije najprihvatljivije, ali sam im neizmjerno zahvalna na takvom djetinjstvu i mladosti”, priča Nikolićeva kćerka.

Sve ono što je Vito bio neminovno je uticalo i na njen život i kasnije zanimanje.

“Valjda je tako sa svim roditeljima i djecom. Odrastala sam uz knjige, zvuk pisaće mašine, gomilu papira, nestvarne priče o Crnoj Gori, o životu mog oca, uz zanimljive ljude… Pisanje, igranje sa riječima i kreiranje smisla iz gomile običnih slova su mi od malena djelovali najzanimljivije, pa je valjda, uz dio naslijeđenog talenta, takva atmosfera presudila da se prilično rano opredijelim za novinarsku karijeru. Naslijedila sam od njega ljubav i talenat za pisanje i novinarski nerv, ali mi poezija nikad nije bila posebno bliska, čak ni kao čitaocu”, kaže Nikolić.

Vito je bio neiscrpna riznica znanja o Crnoj Gori, i vjerovatno ne postoji mjesto u koje nije kročio, bilo kao novinar ili jednostavno na proputovanju, a ta je ljubav očigledna i u njegovoj poeziji, podsjeća Vitova kćerka.

“Za njega je Crna Gora istinski, najiskrenije i najdublje bila njegov dom, bio je veoma ponosan na svoje porodično porijeklo, posebno na Nikšić i to su bile teme o kojima je mogao satima da priča”, ističe ona.

Umio je Vito da napravi anegdotu i od običnih životnih stvari, pa je tako bilo i u njihovom porodičnom životu.

“On sam je sa zadovoljstvom svima prepričavao moj ‘politički ispad’, kada sam imala svega tri ili četiri godine, negdje u periodu kada se u bivoj Jugoslaviji šuškalo o tome kako Tito i njegova supruga Jovanka više ne žive zajedno. Otac me je vodio na sladoled i bili smo u prepunom autobusu, na tadašnjoj titogradskoj čuvenoj liniji 2A. Dok je on stajao iznad mog sjedišta, a u autobusu vladala mrtva tišina, ja sam na sav glas pitala ‘Tata, ima li Tito ženu?’ Naravno, svi su se okrenuli ka nama, ali mi ni tata ni drugi putnici nijesu odgovorili na pitanje, nego smo se u toj dosta neprijatnoj tišini svi razišli na autobuskoj stanici. Kasnije se šalio, prepričavajući taj događaj, da je mnogo puta zaglavio u zatvoru zbog političkih ispada, ali da je ovo bio prvi put da je mogao da ‘zaglavi’ zbog predsjednikovog ljubavnog života i izjave rođene ćerke”, sjeća se Danica.

Krik ranjenog pjesnika

Vito je bio legenda Nikšića i brezovačkog sanatorijuma, i ne samo Nikšića prepisivali su ga i dopisivali i tuđi pjesnici, kazao je veliki Vitov prijatelj Mladen Lompar.

“Sjećam se, kako je usred gužve sa Mikijem Jevremovićem, izletio Milovan Vitezović sa izvinjenjem Vitu što mu je ukrao pjesmu. Voljeli su Vita beogradski pjesnici. I ljubitelji poezije. Ponajviše izvanrednu pjesmu ‘Pismo mojoj učiteljici’. I danas mu se ta pjesma računa najboljom. Međutim, namjerno ili ne, čini mu se nepravda prema jednoj drugoj velikoj pjesmi ‘Noć sa Dubrovnikom’. Pisana 11/12. novembra 1991. godine, u ‘noći bratske krvomutnje’ kad su po Dubrovniku pljuštale granate. Vitova pjesma objavljena je u Monitoru, a onda dugo poslije toga nijesu je štampali ni nju ni druge njegove pjesme. Zbog krika ranjenog pjesnika, zbog stida ‘i patnje u suzi skrivenoj’ ‘dok krvnici mirno svoj posao rade’. Krili su je, jedni zbog Vitove popularnosti, drugi poniženi moralnom lekcijom pjesnika, prevelikom za njihovu svijest i savjest” ističe Lompar.

Cimeri

Sa Vitom ga je upoznao brat Neđeljko, u jednoj beogradskoj kafani, i ostavio ih, kako kaže, da se druže po bolesničkim sobama i gdje god ih je život nosio.

“Vito je produžio nekim drugim drumom, da bi nas, kad nađe sreću, pomogao. Godine 1968. bilo smo cimeri kod Budimke Petrović na Novom Beogradu, pa opet 1973. u Brezoviku. Čekao me na kapiji i poželio dobrodošlicu riječima: ‘Bilo mi je žao kad sam čuo da dolaziš ovamo. Ali, pravo da ti kažem, i obradovao sam se'”, priča Lompar.

Subotom bi, prisjeća se Lompar, Vito išao iz Brezovika u Titograd, pa bi slao razglednice sa zapisanim dogodovštinama, iako bi u bolnicu stigao prije njih. Jedno vrijeme intenzivno je proučavao Homera i grčku mitologiju interesovalo ga je može li Crna Gora biti Troja.

“Kad sam mu rekao da nema nikakve šanse kazao mi je ‘Moja je ljubav prema njoj duboka, do samog korijena’. Zato mislim da je i pjesma ‘Noć sa Dubrovnikom’ dio te ljubavi”, priča on.

A Vitova poezija čisti su komadi njegove duše, kaže Lompar.

“Titravi stihovi nježnosti za kojom je čitavog života patio, u stvari sve do njegovog braka sa Jelenom Lasicom i odrastanja njegove kćeri Danice”, zaključuje Lompar.

Send this to a friend