Kultura

Vrhunska arhitektura je u Crnoj Gori moguća ako ste posvećeni profesiji na pravi način

Veličanstvena stambena kuća u Bijelom Polju dobila je krajem prošle godine međunarodnu Građevinsku nagradu CEMEX 2018, koja se već gotovo trideset godina dodjeljuje najuspješnijim projektima stambene, javne i infrastrukturne gradnje.

Porodična kuća u Bijelom Polju osvojila je treće mjesto u kategoriji Stambene građevine, a kao predstavnika Crne Gore odabrao ju je Odbor nacionalne Građevinske nagrade, u čijem su sastavu bili: mr. Mladen Gogić, dipl. ing. građevine, prof. dr Duško Lučić, dipl. ing. građevine i Julijana Vuković, dipl.ing arhitekture.

Arhitektonsko rješenje projekta djelo je renomiranog arhitekte prof. dr Rifata Alihodžića iz kompanije ARHING inženjering DOO iz Podgorice. Projekat konstrukcije izveo je Ivan Maretić, dipl. ing građevine, a izvođač radova je kompanija INTESA DOO, Bijelo Polje.

CdM je o vrijednosti ove nagrade, kao i o arhitekturi u našoj zemlji razgovarao sa renomiranim arhitektom Rifatom Alihodžićem.

Međunarodna građevinska nagrada CEMEX se već skoro trideset godine dodjeljuje najuspješnijim projektima stambene, javne i infrastrukturne gradnje. Zbog izuzetno jake i renomirane konkurencije i velikog broja kandidata ova nagrada je veoma važno priznanje kako za Vas tako i za Crnu Goru. Arhitektonskim rječnikom govoreći, znači li to da smo pozicionirani pored najznačajnijih iz prve garniture svjetskih arhitekata? Kakav arhitektonski stav ste zauzeli prilikom formiranja koncepta i izrade nagrađenog stambeno porodičnog objekta?

“Ova nagrada, našoj struci, predsatvlja ohrabrenje i dokaz da je vrhunska arhitektura ovdje moguća ako ste posvećeni profesiji na pravi način. Složiću se sa činjenicom da su bogatije i veće sredine pogodnije tle za svaku kreaciju. Ali, sve lokalne hendikepe arhitekta može premostiti znanjem, intuicijom i voljom ako ih posjeduje. Oni koji se bave arhitekturom znaju da su ograničenja jedan od najznačajnijih imputa u kreativnom procesu i upravo nekad presudna za dobro arhitektonsko djelo. Zato naša struka ne smije imati alibi za sve što nije dobro. Njena odgovornost je, u najmanjoj mjeri, koliko i društva koje kreira sveukupnu atmosferu”, rekao je Alihodžić u razgovoru za CdM.

Prema njegovim riječima činjenica je da kao struka nijesmo pozicionirani visoko niti se nalazimo u prvom ešalonu evropske i svjetske arhitektonske prakse i misli. Njima je naša arhitektura bila bliža prije trideset godina nego danas tako da ova i još neke nagrade, koje stižu u Crnu Goru, ipak predstavljaju izuuzetak više nego pravilo. Mislim da bi međunarodnih nagrada trebalo biti više, s obzirom na izuzetne investicione aktivnosti koje traju od kada je Crna Gora postala nezavisna država”, naveo je on.

U jednoj složenoj prostornoj matrici, kako pojašnjava, nagrađena kuća čiji sam autor, reagovala je seizmografski na zatečenu situaciju.

“Nju su oblikovali zatečeni sklop vrijednosti i ograničenja koji su identifikovani u prvoj fazi projektantskog procesa. Žiri u Meksiku je to prepoznao i nagradio. Imao sam sreću sa sofisticiranim investitorom koji je znao u kakvoj kući želi da živi i tu se zaustavio njegov uticaj na krajnji produkt, čime sam dobio prostor za kreativnu slobodu. To razumijevanje, sa njegove strane, trajalo je i u toku realizacije objekta na čemu sam mu posebno zahvalan. Ono što na prvi pogled, kod te kuće zavarava jeste utisak da je ona primjer forsiranja određene forme. Međutim, kada se bolje pogleda ona je duboko organska, ukorijnjena u mikro i makro prostor ostvarajući sa njim živu komunikaciju. Ako bi ste je pomjerili samo na susjednu parcelu njena vrijednost bi bila svedena samo na puku igru forme u prostoru. Posebnu ulogu, na njeno oblikovanje, imala je pozicija crkve Sv. Petra i Pavla, sa svojom kubističkom kompozicijom. Pozicionirana je u osovini ulice gdje se ova kuća nalazi pa je stvoren jak sinergetski efekat koji zrači u širem prostoru”, kazao je Alihodžić.

Šta su najveći izazovi u projektovanju ovakvih prostora? Koji su najvažniji faktori koji utiču na proces projektovanja?

“Imam dodatni oprez i dogovornost kad projektujem kuće za stanovanje za konkretne korisnike, znajući da je kuća mali grad i mikrokosmos ujedno. Dom je izhodišna tačka, ognjište, mjesto odakle polazite i tu se rado vraćate. Ako ne postignete takvu atmosveru napravili ste samo građevinski objekat ali ne i arhitektonsko djelo”.pojasnio je on.

Kao i kod svakog projekta, kako naglašava, polazne osnove u projektovanju za mene predstavlja princip koji studentima pojašnjavam kao “3K”: kontekst, koncept i kompromis.

“Koncept uveliko zavisi od funkcionalnih potreba investitora i težnje arhitekte da se prostoru i formi ubrizga, pored utilitarne, i umjetnička dimenzija. Na koncept značajno, a nekad i presudno utiče i konkretan kontekst sa svim specifičnostima koje morate identifikovati. Kontekst predstavlja “gusto sito” kroz koje treba uspješno da prođe sve ono što se, tokom stvaralačkog procesa, miksa u projektantskoj glavi. To nije samo fizička i geografska odrednica već podjednako civilizacijska i društvena kategorija u konkretnom prostoru i vremenu. Kompromis je nešto što se mora pažljivo sprovesti u selekciji bitnog od nebitnog u sudaru sa konkretnim ambijetom. Od kognitivnog čina, koji je individualan, zavisi šta će proći kroz sito a šta će ostati kao talog, koji ako prođe, rezultat nije dobar jer jedna nečista kap može da zaprlja posudu bistre vode. To je trenutak kada morate biti racionalni i kada emocije nijesu dobar prijatelj. Njih morate, i te kako, imati u činu koncipiranja osnovne ideje koja će postati kičma kuće. Mislim da arhitekta mora proći tu emocijom obojenu putanju koja ide od ushićenja do hirurške hladnokrvnosti, ako mislimo da arhitektonsko djelo uspješno stane na noge i dobije taj uzvišeni atribut. Taj atribut je mjerljiv i opravdan ako objekat u svom značenju sadrži Genius loci (duh mjesta), Timeless (otpornost na protok vremena) i Zeitgeist (duh vremena u kome je nastao). Ako sebi postavljate takve ciljeve možete, makar ponekad, naći i put što vodi do dobrog arhitektonskog djela”, ističe Alihodžić.

Kao arhitekta koji ima bogato iskustvo šta za Vas predstavlja treće mjesto na Međunarodnom takmičenju CEMEX?

“CEMEX-ova nagrada je ozbiljno međunarodno priznaje koje ozbiljno podiže rejting struke ovdje i u međunarodnim razmjerama. Rano sam počeo da dobijam nagrade, kako na konkursima tako i one značajne u SFR Jugoslaviji kada sam, na primjer, 1991. godine počastvovan republičkom nagradom “Borba” i našao se na saveznoj izložbi među sedam arhitekata te velike zemlje. Nedavno je poznati, međunarodni, časopis World Architecture, prema njihovom izboru, uvrstio kapelu u Bijelom Polju među trinaest najuspješnijh objekata funeralne arhitekture u svijetu. Nagrade i druga priznanja doživljavam kao dokaz ispravnih stavova koje treba i dalje da istražujem. U arhitekturi ima malo “vunderkinda” jer je iskustvo kategorija koja vam daje slobodu stvaranja što je jako bitno za eksperimente koji otvaraju vrata u nepoznato. Tako i nagrada CEMEX , dobijena na respektabilnom međunarodnom takmičenju predstavlja novu energiju koju, uvjeren sam, neću potrošiti sam već će se ona, preliti i kod drugih poslenika struke i podstaknuti na nove uspjehe ovdje”, odgovorio je on.

Da li postoji neki projekat na kojem Vam je posebno značila sinergija različitih kreativnih disciplina kojima ste naklonjeni?

“Arhitekturu mnogi doživljavaju lakšom disciplinom nego što stvarno jeste pa može da se učini kao slobodna igra formama u prostoru. Većina projekata, bez obzira na veličinu, traži arhitektu sa svim njegovim kapacitetima koji moraju biti sastavljeni od različitih znanja. Nekada mi arhitektura liči na atletiku gdje stalno pokušavate da preskočite visoko postavljenu letvicu. Ako to uradite makar jednom, uspjeli ste stvarno da postanete arhitekta. Diploma je samo ulaznica u zonu umjetnosti građenja koja, na žalost, može ostati neupotrijebljena i ako može da se živi od njenih benefita. Trenutno je moj izazov uređenje kompleksa Đalovića pećine kod Bijelog Polja. On spaja profesiju i nekoliko hobija vezanih za ekstremne sportove u proirodi. Rijedak je to zadatak, traži da radim i učim iz mnogih disciplina i ljudi sa iskustvom iz drugih struka, putujem, gledam. Ovdje je situacija suprotna drugim projektantskim iskustvima: što manje intervenišete u prostoru, dobijate više. Primijetim često kako se borim da ne napravim suvišan potez. Takvu priliku dobijete jednom u životu a možda to sebi tako predstavljam dajući podsvjesno, ovom poslu, veliki značaj. Znam da uvođenje dodatnog opreza izoštrava čula i stvara obavezu da se pruži kreativni maksimum, što je ovdje i te kako potrebno”, priča za CdM Alihodžić.

Kako biste opisali današnji odnos prema životnom prostoru? Da li ste zadovoljni aktuelnom graditeljskom praksom?

“Društvo i struka nijesu spremno dočekalo investicioni bum u periodu tranzicije i nakon obnove samostalnosti države. Prostor, vraćen restitucijom privatnom vlasništvu kao i onaj društveni, postao je glavni ekonomski resurs. Nekontolisano se krčmio, najčešće, samo sa ciljem da se ostvari profit. To se danas jasno vidi na, ne baš dopadljivom, licu naših gradova. Mislim da je lekcija jasna svima. Ohrabruje evidentan je trud, na svim nivoima, da se devastacija prostora zaustavi. Ipak veće rezultate još ne vidmo pa prostor, kao potrošna kategorija, i dalje trpi”, ocijenio je on.

Po mišljenju Alihodžića kada je kvalitet arhitektonskih objekata u pitanju, dominiraju kolektivne zgrade za tržište privatnih investitora koji, da se našalim, samo što ne izvade pištolj kad im pomenete riječ “arhitektura”.

“Njima je profit jedini cilj pa mislim da smo se , u ovom segmentu vratili makar 40. godina nazad kako u funkcionalnim tako i oblikovnim karakteristikama izgrađenog. Stanje je zabrinjavajuće pogotovu što stambene zgrade zauzimaju cca 80% građenih struktura u opšte, što produkuje ukupnu gradsku sliku koja nije ni blizu onog što bi u XXI vijeku trebalo biti. Dolazimo do apsurdne situacije u kojoj investitori za tržište, koji najčešće nemaju veze sa strukom, predsatvljau naše gradograditelje. Pogledajte samo novonastale blokove i pojedinačne objekte u svim našim gradovima i sve je jasno. Lice crnogorskih gradova je DNK našeg odnosa prema onom što je najvrednije ovdje, a to je prostor”, smatra on.

Da li u ovim društveno-ekonomskim uslovima postoji realni ambijent za gradnju autentičnih objekata, njihovu kultivaciju i promociju?

“Ekonomska situacija, društveni kontekst i bilo koje ograničenje ne smiju biti alibi struci za lošu arhitekturu. Bez obzira na sve okolnosti, prostor za kvalitetna arhitektonska djela i te kako postoji. Urušavanje sistema vrednovanja kvalitetne arhitekture suspendovalo je, kod mnogih arhitekata, želju za kreativnim stvaranjem. U našoj zemlji ne postoji ni jedna državna nagrada za arhitekturu, što svakako predstavlja lošu poruku. Ko prati zbivanja u struci zapaziće da, realizovana arhitektonska djela, u najsiromašnijim zemaljama Afrike i Latinske amerike nose respektabilne kvalitete koji pokazuju pravi odnos prema onome što grade”, kazao je on,

Alihodžić napominje da pored društva koje nosi najveći dio odgovornosti, struka mora naći načina da se stanje popravi.

“Država i struka treba da odbace jake uticaje investitora. Struka, za početak, mora prestati da se krije iza već klasične rečenice: “od nečeg se mora živjeti, ako neću ja ima ko hoće”. Dobro je što je ovaj problem ipak uočila društvena zajednica pa sada imamo, kao filter, glavne gradske arhitekte kao i arhitektu koji se bavi kvalitetom idejnih rješenja na državnom nivo. Na putu su i smjernice, napravljene od strane resornog ministarstva koje imaju cilj da se sugeriše kvalitetna arhitektura. Vidjećemo koliko je to u datim uslovima, i stvarno, moguće. Mislim da našu arhitektonsku scenu, za značajne projekte, treba otvoriti i za starne arhitekte kroz instituciju konkursa, tako bi se ubrizgala nova energija i podsticaj. Primjer Tirane, u komšiluku, govori najbolje o dobrobiti suspenzije samodovoljnosti koja je kod nas, izgleda, značajno uvriježena. Centralni gradski trg (Skanderbeg Square) u Tirani ušao je u pet finalista ovogodišnjeg konkrsa za prestižnu evropsku Mies van der Rohe Award u Barseloni. To je samo jedan od niza objekata koji su, u glavnom gradu Albanije, provjetrili lokalnu arhitektonsku scenu. Ne bi to ni ovdje bilo loše”, smatra on.

Kako zadržati slobodu i integritet u radu?

“Arhitekta koji stvarno drži do svoje profesije nema dileme jer ne pristaje na degradaciju profesije uzimajući posao po svaku cijenu. Na žalost, takvih je ovdje još uvijek malo. Struka se ne smije pomiriti sa činjenicom da se arhitektura tretira kao svaka roba gdje na tenderima posao dobija, i kad su državni poslovi u pitanju, onaj ko ponudi najnižu cijenu. Rješenje je jednostavno ako to društvo hoće. Instituciji anonimnih arhitektonskih konkursa treba širom otvoriti vrata, pa da to bude jedini kriterijum za dobijanja posla. Noviji impulsi iz resornog Ministarstva ohrabruju ovakav stav tako da počinjem da budem blagi optimista”, poručio je on.

Kakav je Vaš stav prema novijim arhitektonskim rješenjima na našem tržištu? Oslanja li se moderna arhitektura dovoljno na baštinu? Treba li se uopšte oslanjati na baštinu ili ići svojim „putem u budućnost“? Kakva je u tom slučaju budućnost arhitekture u Crnoj Gori?

“Mali je broj arhitektonskih objekata, izgrađenih poslije devedestih godina prošlog vijeka, koji zavređuju pažnju. Ipak ih ima, što govori da je moguće ovdje kvalitetno graditi prostor. Dobra arhitektura nosi univerzalan jezik značenja, pa i kada u sebi sadrži jake lokalne uplive ona je na dobrom “putu za budućnost”. Respektabilan odnos prema tradiciji formira kontinuitet ali se on ne smije pretvoriti u folklor, što je najveća zamka. Sve to što je inspirisano tradicjom može se adekvatno osavremeniti ali to zahtijeva umijeće transponovanja koje, na žalost, svakom nije dato. U ostalom o tome najbolje govori Fremptonov “kritički regionalizam” koji je, siguran sam, za sredine kao što je naša uvijek aktuelan. Mislim da su ovdje resursi tradicionalnog načina građenja raznovrsni s obzirom na mali prostor i da su tek načeti kao izvor inspiracija. Nama tek predstoji put koji se mora doći do nečeg što će, sa pravom, moći da ponese epitet “crnogorska arhitektura”. Za specifikum crnogorskog prostora treba imati u vidu stav da je arhitektonski objekat, između ostalog, mora imati ulogu da ga aktivira a ne uzurpira. Ovdje arhitektura treba da bude ekstenzija prirode u najboljem smislu te riječi. Kada ove principe istinski budemo primjenjivali, za budućnost crnogorske arhitekture se ne treba plašiti”, ističe Alihodžić.

Kako vidite ulogu arhitekte u nekom projektu? Je li arhitekta umjetnik, inžinjer, menadžer? Koliko mora znati o finansijama uopšteno, osim u dijelu posla koji podrazumijeva da morate biti unutar budžeta za pojedini projekt?

“Od kad postoji građenje arhitekta je morao biti “Homo Universalis” što zahtijeva široko obrazovanje i iskustvo. Pored ovog što ste u pitanju nabrojali on mora biti i advokat koji brani svoje stavove i treba pred državnom administracijom da zastupa, ali samo poštene, interese investitora.Arhitektura je, primijenjena, naručena umjetnost. Svaki objekat sadrži i projekciju koštanja jer treba neko da plati kako bi on ugledao svjetlost dana. Radi se o tome da je najveće umijeće arhitekte pravljenje najboljeg u okviru raspoloživih sredstava. Ne zaboravimo da se od iste gomile cigle i betona može napraviti dobra i loša arhitektura. To zavisi samo do arhitekte i to je njegova misija. Kada je ova tema u pitanju preporučujem knjigu slavnog egipatskog arhitekte Fathy-ija “Architecture for the Poor” jer se iz nje može naučiti kako se, fudbalskim jezikom rečeno, postiže gol iz kornera”, kaže Alihodžić.

Kakva je uloga arhitekata i njihovih strukovnih udruženja kada govorimo o vizijama i strategijama razvoja? Jesu li urbanizam i urbanisti marginalizovani ?

“Naša arhitektonska scena nije još uvijek okoštala i trebaće joj vremena da postane značajan faktor koji će, organizovano, moći da djeluje u društvu. Prosto, tradicija nije na našoj strani. Mi jedva uspostavljamo instituciju Saveza arhitekata dok se u okruženju slave stogodišnjice postojanja takvih asocijacija. Situacija sa Inžinjerskom komorom najbolje govori o krizi struke i nerazumijevanju društva. Postoji i Akademija inženjerskih nauka u Crnoj Gori sa ozbiljnim kapacitetima ali oni nikoga, ni savjetodavno, ne zanimaju. Da je stvaranje adekvatnog profesionalnog ambijenta proces, kome treba vrijeme, uvjerio sam se obavljajući ulogu predsjednika SACG u jednom mandatu. Prvo sam bio sam začuđen otporom dijela struke da se pokušaju uspostviti “pravila igre” a ništa manje nezaintersovanoću društvene zajednice za onim što organizovana struka može da pruži. Kada nemate uspostavljena jasan vrijednosni sistem to odgovara kreativno relaksiranom dijelu struke koja, na žalost, tako pribavlja legitimitet djelovanja ravnopravno sa respektabilnim arhitektima”, napominje on.

Uz svo razumijevanje prema ekonomskoj dimenziji građenja investitori, koji rade za tržište, postali su prejak faktor koji radi svojih interesa, često, kreira prostor po svojoj mjeri i potrebama.

“O tome najbolje govori činjenica što je uvriježen jedan novi izraz umjesto planiranja, on se zove “ucrtavanje”. Sve je jasno! Ipak, ozbiljan urbanizam je mnogo više od crtačke discipline gdje se pored saobraćajnica na praznim površinama “ucrtavaju” zgrade. To je interdisciplinarni proces koji prije implementacije fizičkih struktura prodrazumijva mnoge bazne studije. Primjera radi, nijesam siguran da je onakj ko je odredio poziciju za Delta City razumio da će dislocirati gradski centar Podgorice koji sada zjapi prazan. Posledice su evidentne, intenzitet života u tradicionalnom dijelu centra grada je zamro. Grad je živ organizam sa kojim se mora pažljivo ponašati, ne trpi amaterske uplive i improvizacije pa su posledice dugoročne i skupe za popravljanje. Spadam u one poslenike struke koji se zalažu da se planiranje prostora mora vratiti pod okrilje ozbiljnih institucija koje su postajale ovdje do početka tranzicije. U ostalom, taj model zapadnu Evropu čini najurbanijim dijelom svijeta. Prava su pitanja: da li to ne znamo ili nećemo? I zašto nećemo ako nećemo”, pita se Alihodžić.

Šta je sljedeće u arhitekturi ? Kakav razvoj trendova očekujete u budućnosti?

“Teško je predvidjeti događaje u vremenu kada imamo ovako brz razvoj tehnologija koje omogućavaju realizaciju bilo koje arhitektonske forme i prostora. Sve je postalo moguće, jedino što se mora poštovati ostao je zakon zemljine teže. Arhitektonska rješenja, koja dolaze iz razvijenog dijela svijeta, koja više liče na manifestacije tehnoloških moći nego arhitektonske kreacije, pa je riječ “tehnotektura” često prikladnija od riječi “arhitektura”. Ne bih volio da stavri odu u tom pravcu jer ako proces globalizacije i razvoj tehnologije nastavi sadašnjim tempom, on može dovesti u pitanje postojanje arhitekture kao struke. Vidmo da se svakodnevno javljaju profesije koje do prije dvadeset godina nijesu postojale. Ali svedoci smo da se gube i profesije koje su dugo postojale. Ipak mislim da arhitektura stvara toliko jak kulturološki okvir i faktor identiteta pa će preživjeti sve izazove. Na to, kao jedan od suprotnih primjera, ukazuje arhitektura stvorena “dubljenjem” koja je sve aktuelnija i na suprotnom polu od vrhunskih tehnologija jer se vraća iskonskoj težnji vezivanja za lokalno tlo, sa svim njegovim atriburima. To tlo nije isto u Kanadi i Etiopiji, na Mediteranu i Aljsci pa ni kuće neće biti iste jer nijesu ni ljudi koji su tu rođeni i žive. Ipak se valja složiti da je arhitektura “proširen garderoba” kako je govorio velikan profesionalne misli Gottfreid Semper, a ljudski rod ipak voli individualnost”, ocjenjuje on.

Ima li, prema Vašem mišljenju, dovoljno aktivnih arhitekata koji svoje vrijeme posvećuju edukaciji zajednice u kojoj žive?

“Ne možemo se pohvaliti da u našoj profesiji postoje poslenici struke, koji značajno, sem povremenih nastupa, čine aktivnosti u edukaciji zajednice što je na fonu ukupnog stanja i odnosa prema ovoj profesiji. Zato osnivanje Arhitektonskog fakulteta, u Podgorici, predstavlja glavnu bazu za stvaranje profesionalnih kadrova koji su ambasadori struke na svim nivoima. Za očekivati je da oni sveukupnim činjenjem ukazuju na važnost arhitekture i oblikovanje ambijenta u kome živimo. Naši bivši studenti, pored stručnog rada, pokrivaju značajna mjesta u administarciji i planiranju, što se smatra bitnim pomakom i on se već osjeća. Još uvijek nije rijetko da se mjesta, opredijeljena isključivo arhitektima, olako tamponiraju inženjerima drugih struka što najbolje govori o nerazumijevanju komleksnosti koje nosi arhitektonsko obrazovanje. Razlog tome je nedovoljna informisanost i popularizacija arhitekture kroz nedostajuće stručne časopise, izložbe, tribine. Nedovoljno je zastupljena i kvalitetna kritika u sredstvima javnog informisanja, koja bi ukazivala na ono što je dobro i reagovala na ono što problematizuje naš prostor”rekao je Alihodžić.

Koje projekte biste izdvojili kao dobre primjere uspješne arhitekture, kako u eksterijeru, tako i u enterijeru?

“Ne bih komentarisao arhitekturu XXI vijeka u Crnoj Gori i ako sam joj posvetio jednu izložbu pod nazivom GO BEYOND (ISKORAK). Na toj izožbi sam, da ne preuranim sa ocjenom kvaliteta arhitektonskih objekata, samo inventarisao arhitektonska djela koja su, na neki način, iskoračila na svjetsku profesionalnu scenu. Vrijeme će pokazati koje će od tih djela preživjeti. Kada je arhitektura XX vijeka bez imalo uzdržanosti nabrajam šest djela koja su zaslužila poziciju nepokretne kulturne baštine i prevazilaze lokalne okvire: Spomen dom u Kolašinu (arhitekta Marko Mušič), Hotel Podgorica u Podgorici (arhitekta Svetlana-Kana Radević), Labud plaža u Podgorici (arhitekta Vukota-Tupa Vukotić), Katolička crkva u Podgorici (arhitekta Zvonimir Vrkljan), Zgrada bivšeg CK u Podgorici (arhitekta Radosav Zeković), Blok V u Podgorici (arhitekta Mileta Bojović)”, zaključio je Alihodžić u razgovoru za CdM.

Marija Drašković

2

avatar
1000
2
0
0
 
2
OZANA KOTORSKARealno
NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
OZANA KOTORSKA
Gost
OZANA KOTORSKA

U CG
Arhitektura i gradnja
Uzas
Beton beton samo beton neuskladjen u prostoru.
Projektovanje i planiranje
Sistemom
Cash and don’ t wory

Realno
Gost
Realno

Pojma nemaju. Hoće da prave kućerke od 4 sprata u21.vijeku.

Send this to a friend