Zbog nje je Meša Selimović napustio porodicu i pisao najljepše stihove

“Kad bih umio da napišem najljepšu knjigu na svijetu, posvetio bih je svojoj ženi Darki. Ovako ću zasvagda ostati dužnik njenoj plemenitosti i ljubavi. I sve što mogu, to je da sa zahvalnošću pomenem njeno ime na početku ove priče, koja, kao i sve druge, govori o traženju sreće”, pisao je Selimović.

Najljepša posveta ženi, i to ne ženi ljubavnici ili neostvarenoj ljubavi, kakve najčešće srećemo u književnosti, nego ženi supruzi, majci njegovih ćerki i požrtvovanom saborcu.

A borbe je u njihovom životu bilo. Nešto zbog vremena koje nije trpjelo one čije misli nisu uklopive u jednoumnu matricu komunizma, nešto zbog njihove ljubavi koja je bila tema ogovaranja, jer je Mešina prva žena imala poganu narav, a veliki uticaj.

Desa Đorđić je bila lijepa profesorka fiskulture u tuzlanskoj Gimnaziji, mažena i pažena mezimica iz poznate srpske porodice partizanski i komunistički nastrojene. Drugarice je opisuju kao visoku i vitku, okretnu i žustru, živu sliku energije i vitalnosti. U gimnaziji se zaljubila u Mešu, prvom i strasnom ljubavlju koja često umije da preraste u mržnju. Istina je da je Desa bila uz Mešu u godinama rata i bila mu je podrška. Iz tog kratkog braka rodila se ćerka Slobodanka.

Da ljepota žene, pa ni njena dobra djela nisu dovoljna da bi se ostvarila prava povezanost, iskonska veza gdje su žena i muškarac i ljubavnici i prijatelji, gdje je “Brak jedno dvoglavo biće kakvo brak i treba da bude”, kako mudro reče Lorens Darel, spoznao je mladi Mehmed Selimović na jednom putu za Beograd. U prijestonici sreće Daroslavu Božić, ćerku oficira kraljeve vojske i bespovratno se zaljubljuje u nju. Daroslava Božić je imala u svom imenu ono što se pokazalo kao Mešina sudbina: dar od boga.

Da se ljudi upoznaju tek kad se rastanu, ovdje se potvrdilo u najsurovijem obliku. Desa je zamrzjela Darku mržnjom strastvene, a ostavljene žene, mržnjom koja nikada nije prestala niti se utišala. Darka je žigosana kao brakolomnica, buržujka, nemoralna žena koja ruši porodicu i otima nečijeg muža i oca. Slika kojom je Desina ljubomora oslikala Darku toliko je bila oštra, a veze koje je potegla tako moćne, da je Meša pozvan pred sud svoje partije da objasni i opravda se; bilo je to surovo vrijeme kad komunizam nije bio društveno uređenje nego mentalni sklop, način razmišljanja koji nije tolerisao i najmanje odstupanje.

Tako se Meša našao pred partijskom jedinicom Komiteta za kulturu, gdje je morao da objasni i izvini se partiji zbog nedostojnih držanja. Predloženo je da se kazni strogim ukorom, ali ga je Komitet saveznih ministarstava kaznio isključenjem, zbog neiskrenosti prema partiji i kršenja partijskog morala. Naime, neko ko je iz partizanske porodice, prikladno oženjen ženom takođe partizanskog opredjeljenja, nije smio da pomisli da, kao neki nemoralni buržuj, ima ljubavnicu, i to ćerku kraljevog oficira!

Ovo je bio veoma bolan momenat za Mešu, kome je partija surovo i nepravedno oduzela rođenog brata.

Šefkija Selimović je bio šef komande tuzlanskog kraja kome su ustaše poharale i popalile kuću i okućnicu. Negdje pred kraj 1944. saznao je da mu je, pukom srećom, žena preživjela koncentracioni logor i da treba da se vrati u Tuzlu. Na brzinu popravljene prazne sobe trebalo je pretvoriti u dom, pa Šefkija uzima iz Glavnog magacina krevet, orman, sto, stolicu i par neohodnih sitnica. To je bio neoprostiv grijeh, upravo zbog činjenice da je partizan i da potiče iz porodice gdje su dva brata komunisti i borci. Strijeljan je u zoru, nevin, žrtvovan slijepoj ideologiji koja nije imala razumijevanja za radost čovjeka kome se vraća žena iz ustaškog pakla i kojoj želi da stvori kakav-takav dom. Najstrašnije od svega je držanje trećeg brata, Tevfika, partizanskog komandanta i moćne figure u vojnoj hijerarhiji tuzlanskog kraja, koji nije htio da se uključi i interveniše za brata.

Meša nikada nije oprostio Partiji ubistvo Šefkije, ali ni bratu ravnodušnost i nezauzimanje za očigledno nevinog čovjeka. Nikada nije prestao ni da traga za njegovim grobom, ostalo je nepoznato gdje je sahranjen, što je bila kazna predviđena za najveće zlikovce. Da im se ne zna grob ni znamenje da su postojali.

Mnogo kasnije, iz ove tuge i pobune protiv najcrnjeg jednoumlja, nastalo je njegovo remek djelo, “Derviš i smrt”. Omaž i izvinjenje bratu koji je svoje posljednje riječi zapisao na cedulji koja je Meši tajno doturena: “Brate, nisam kriv”.

Tako se njegova partija, kojoj se iz ideala o ravnopravnosti i istinskom vrednovanju čovjeka davno pridružio, ponovo ogriješila i pokušala da mu istrgne i drugu ljubav, onu prema ženi.

Nije se dao Meša slomiti ni izdajom dojučerašnjih saboraca, ni nedostojnim bježanjem nekadašnjih prijatelja, ni bijedom, surovom bijedom koju su on i Darka upoznali braneći jedno drugo.

Mnogo kasnije, pričao je o teškom odrastanju njihove dvije ćerke koje su u najranijem djetinjstvu upoznale nemanje svake vrste. Nemanje cipela, knjiga, lijepe odjeće, nemanje čokolade, slatkiša, voća, nemanje čak i drugarica, jer nije bilo društveno prihvatljivo da se djeca “ispravnih i na liniji” roditelja, druže sa djecom čovjeka partijski i moralno posrnulog i prokaženog. Međutim, ni ta surova bijeda gdje je Darka morala da isprodaje sve što je donijela iz roditeljske kuće, često za osnovne namirnice, nije Mešu toliko boljela koliko ignorisanje njegovih kolega.

“Malo je trebalo pa da počnu prolaziti kroz mene kao kroz vazduh, ili gaziti po meni kao po vodi. Osjetio sam strah. Kako su me to ubili? Nisam ranjen? Nisam zaklan? Nisam mrtav ali me nema. Zaboga, ljudi, zar me ne vidite?”

Ovako opisuje svoje stanje u “Tvrđavi”, drugom velikom djelu u kome je opisao svoju životnu priču.

Alija Selimovič, Mešin otac, izjašnjavao se kao Srbin muslimanske vjere. Na početku prošloga vijeka to je bilo normalno i uobičajeno. Prema djeci je bio strog i dalek. Pripadao je onoj staroj generaciji koja je bila potpuno turski orijentisana, religijom, (mada nije bio strogo religiozan, samo je poštovao najveće muslimanske praznike), odjećom, namještajem po kući, pismom koje se zvalo arabica i predstavljalo neku mješavinu arapskog i hrvatskog jezika. U svemu krut i nedodirljiv, nije sinu pružio toplinu roditeljstva niti razumijevanje za novo vrijeme koje je preokrenulo njegov stari, osmanski svijet u neki novi, njemu nerazumljiv.

Kad osjetljiv i ljubavi gladan čovjek raste u teškim vremenima i teškoj zemlji, od teškog oca i sa još težim životom, očekivalo bi se da postane grub, opor i barem sarkastičan. Ništa od toga nema kod Meše. On je jaka osoba da izdrži udarce onih u koje je vjerovao, ali i tanana duša koju razumije i voli njegova zvijezda vodilja, žena zbog koje je trpio osudu, a koja mu je donijela nezamislivu emotivnu sreću i ispunjenje.

“I ne samo da se nikada nisam pokajao, nego sam uvijek zahvaljivao sudbini što me je darovala takvim čovjekom kao što je Darka, moj dobri duh. Da ona nije bila pored mene u životu, ne bih uradio ni djelić onog što sam uradio. U njenom slabom tijelu lijepog lica bila je tolika snaga volje i toliko hrabrosti , da me je uvijek zaprepašćivala; ona me je branila od nevolja života, štitila od njegovih grubosti, hrabrila kad mi je bilo teško, vjerovala u mene kada su drugi sumnjali, usmjeravala me svojom fantastičnom intuicijom, moju tvrdoću korigovala svojom mekoćom, hranila me svojom ljubavlju..”

Dvadeset godina je trajala Mešina i Darkina borba da pobijede uskogrudost i neprijateljstvo zajednice, da premoste dane koji su bili obilježeni suvim hljebom i nemaštinom svega potrebnog za pristojan život. U zemlji koja se oporavljala od “kapitalističke nepravde i siromaštva radničke klase”, jedan idealista borac za to bolje sjutra živio je život najcrnjeg prognanika jer se razikovao.

“Bosna je teška, teretna zemlja u kojoj nije lako živjeti ako si centimetar viši od ostalih. A meni je sudbina dodijelila taj centimetar i osudila na vječno ispaštanje”.

Mešina sreća je bila što je na svom putu naišao na ženu koja je, takođe, imala taj centimetar koji je za njih značio prepoznavanje ali i dugogodišnji hod po trnju.

Tek kada je izašao “Derviš”, počinje za Selimoviće normalniji život u materijanom smislu ali mu čaršija nije oprostila uspjeh. Njemu nije ništa oprošteno. Šta god da je uradio ovaj veliki čovjek i pisac, nekako je nailazilo na osudu okoline.

Umoran od napadanja i nerazumijevanja, od optužbi za nacionalizam, oportunizam, proglašavan disidentom i neprijateljem, sit iskošenih pogleda i licemjerstva, zauvijek napušta Sarajevo i dolazi u Beograd. Po sopstvenom priznanju, tih devet godina života u sredini koja ga je prihvatila, voljela, proznavala, u kojoj on i Darka nisu nosili pečat koji u Bosni nikada nije bio skinut, bile su najbolje godine njihovog života.

Prije neku godinu otkrivena je spomen ploča u Gospodar Jovanovoj 39, gdje je proveo te lijepe godine. Koliko je Darka bila ogromna figura u Mešinom životu, heroina koja je iznijela sav čemer teškog života i ljudske pakosti, najbolje govori ono što je Matija Bećković rekao tom prilikom.

“Da ima pravde na toj ploči bi bilo i Darkino ime, ali jedina koja bi sigurno bila protiv toga je ona sama, kao što je bila protiv one raskošne posvete na Dervišu i smrti“.

Ne treba Darki spomen ploča. One se ionako ne čitaju, ljude slabo zanimaju natpisi koje u prolazu ni ne primijete.

Jedno od najvećih djela muslimanske i srpske (Meša je insistirao na tome da je podjednako srpski i muslimaski pisac, da jednako poštuje porijeklo i opredjeljenje) književnosti, ono preko koga je svijet saznao za njega, počinje njenim imenom i zahvalnošću njenoj dobroti i ljubavi.

Tako je Darka zapisana u vječnosti zajedno sa svojim čovjekom.