Zdravko Šotra o novoj seriji, o Lazi Kostiću, samosvijesti nacije, višim silama koje ga prate kroz karijeru.
“Dugo sam pripremao seriju Santa Maria della Salute, jer je riječ o vrlo složenom projektu, koji prati cio životni put Laze Kostića. Slikajući njegov život slikamo mnoge istorijske, političke i kulturne događaje kako u Vojvodini tako i u Beogradu. Pripreme na pisanju scenarija bile su veoma opsežne, a Laza je bio zanimljiv čovjek svim savremenicima, koji su osjećali potrebu da o njemu nešto zabilježe. Njegov život bio je veoma zanimljiv, dinamičan. Čovjek koji je neprekidno išao iz jednog mjesta u drugo, iz događaja u događaj, u prvoj polovini svog života. U drugoj doživljava tu, takozvanu, nemoguću ljubav sa mlađom Lenkom, koja će potpuno preosmisliti njegov život, naročito kada ona mlada umre. U tome je nastala najljepša naša pjesma Santa Maria della Salute po kojoj smo i naslovili film.”
Ovako za “Novosti” reditelj i scenarista Zdravko Šotra opisuje rad na filmu Santa Maria della Salute, o Lazi Kostiću, a po kom je nastala i serija koja bi trebalo da bude emitovana od sredine marta na RTS. Glavne uloge, Lazu Kostića i Lenku Dunđerski, tumače Vojin Ćetković i Tamara Aleksić.
Da li je bilo teško napraviti glumačku podjelu?
“Za Lazu Kostića nije bilo dileme, morao je to biti glumac u punoj glumačkoj zrelosti, jer igra vrlo složenu ličnost. S druge strane, on je bio krupan, lijep, naočit čovjek, tako da je sve upućivalo na Vojina Ćetkovića, koji je na vrhuncu svoje zrelosti i glumačke snage. A i fizički izgleda tako. Za Lenku mi je trebalo neko astralnije stvorenje. Pojavila se Tamara Aleksić, s kojom sam već radio malu ulogu kad je tek primljena na Akademiju, u “Šeširu profesora Vujića”. Već tada sam je projektovao za Lenku, nije bilo dileme. Znate, nije u pitanju samo ljepota, već i neka anđeoska čednost, nedužnost koju ona nosi u svom biću, a karakteriše Lenku. Ona je, takođe, složena ličnost, nije samo lijepa već i obrazovana, duhovita, muzikalna, svira klavir, pjeva operske arije. Sjajna ličnost, a sve to sam našao kod Tamare. U ovom filmu je karakteristično to što ima neobično mnogo uloga, nikad ih toliko nisam imao u životu, na stotine. Tako je i Soja Jovanović imala mnogo glumaca u jednoj drami, pa kad je završila snimanje pitala je: Djeco, je l’ ima neko da se nije slikao?”.
Dugujemo li budućim generacijama ovakve filmovane priče?
“Ne samo mladim generacijama, već svima. Ni sam nisam bio upoznat sa mnogim stvarima koje sam otkrio radeći na ovom scenariju i mislim da je dobro da ljudi upoznaju mnoge detalje iz naše kulturne i političke istorije. Da saznaju da su imali Lazu Kostića, jednog od prvih velikih intelektualaca u Srba, koji je u vrijeme u kom je živio bio intelektualna elita evropskih razmjera. To može samo da ohrabri naše ljude”.
Koliko smo mi danas svjesni sebe i svog porijekla, držimo li do sebe kao nacije?
“Poznati smo po tome da ne posjedujemo svijest o sebi, svom porijeklu i tradiciji. Srbi su vrlo lako mijenjali ono što je vjekovima bilo u njihovoj biti. Uzmite Ćopića, kad dolazi kao mladi partizan i kaže: “Majko, nema Boga”. Majka kaže: “Je l’ tako, u redu”. I drugi su tako došli, jer odjedanput Srbi više nisu slavili slavu, Božić, krštavali djecu. Prihvatali su da izađu iz svega onoga što su vjekovima nosili u svom biću. Danas, pogledajte Beograd… Vidjećete da, u vrijeme kad se u Vukovaru bore za ćirilicu, u Beogradu je uopšte nema. Ne samo što je sve na latinici, već i na engleskom jeziku, čekaju neke Engleze da dođu. To je znak da naš narod ne drži do sebe. Lijepo je da znamo latinicu, ali pogledajte šta rade veći slovenski narodi poput Rusa, oni firme kao što su “Mekdonalds” pišu ćirilicom, a da ne govorim o ostalim stvarima. Svijest o svom biću kod Srba oduvijek je bila slaba. Dogodio se 20. vijek koji je, u više mahova, bio velika pogibija, stagnacija, pa ponovo velika pogibija. Sve to vrijeme neko je koristio da ide naprijed. Zato nam se i događa da nam samosvijest slabi”.
U svojim filmovima i serijama neke skrajnute vrijednosti stavljate u prvi plan, poput porodice, ljubavi, prijateljstva… Da li one mnogo više nedostaju našim ljudima nego ranije?
“Mislim da su te vrijednosti odlike razvijenog građanskog društva. Srbija je nekoliko puta razvijala taj sloj građanskog društva i on je satiran. Poslije Drugog svjetskog rata taj dragocjeni dio društva ideološki je sravnjen i nestao. Nije se obnovio, pa zato vi, danas, kad idete Knez Mihailovom ulicom vidite, umjesto nekog znaka civilizacijskog napretka, vrlo trivijalnu atmosferu, skoro tranzicijsku, pa i na samom Kalemegdanu”.
Vaši saradnici kažu da ste povezani sa nekim višim silama, tokom snimanja vas služi vrijeme – kad vam zatreba sunce tu je, kao i kiša..
“To je počelo sa Slobodanom Stojanovićem sa kojim sam najviše radio, počev od “Više od igre” – stvarno su se, naročito na njegovim tekstovima, dešavale čudne stvari. Kad nam zatreba magla, dođemo na teren i nisu nam potrebni tehničari da je prave, jer magla je tu. Snijeg, na primjer, kukamo zakasnili smo, neće ga biti više, ali ujutro kad ustanemo – snijeg pao. Šta je najnevjerovatnije – treba nam duga na određenom mjestu, koja je rijetka pojava, smislimo da dođu vatrogasci i naprave je prema suncu, stignu oni na objekat kad – pojavi se prelijepa duga tamo gdje nam je i bila potrebna. To je da se čovjek naježi, stvarno. Snimamo “Zonu” i nijednog dana nismo izgubili nijedan sekund zbog vremena, završimo snimanje, ekipa ruča, i kad pođemo kući počne takvo nevrijeme i kiša koja traje sljedećih 15-20 dana, tako da… ima tu nešto čudno. Osim toga – radim nevjerovatnim tempom, stalno vičem, imam ekipu koja me prati i navikla je da radi brzo. U glavi mi je svaki kadar cijele serije i koji god treba da se snima, mogu sad, svaku scenu. Ako nisu uslovi za jednu, odmah prelazimo na drugu, što doprinosi efikasnosti. Zbog toga me producenti vole”.
Sve djeluje idealno. Postoji li, ipak, nešto što može da vas izvede iz takta?
“Dozvoljavam sebi da vičem kad se kasni u kadar ili dolazi do neopravdanog zastoja u snimanju. Time se i praznim, umjesto da sve gutam, tako olakšavam sebi. Nedavno sam imao veliku svađu sa jednim glumcem i bilo je na kraju kako želi reditelj. Dobro je kad se izvičem. Moj pokojni kolega Aca Đorđević imao je manir da se dogovori sa asistentom da njih dvojica, kad dođu u studio, užasno psuju i užasno se isvađaju, jer cijela ekipa se tad uozbilji i radi vrlo dobro. Tako i ja pomalo slijedim pokojnog kolegu”.
Vojin Ćetković je rekao da se već nekoliko puta filmovima opraštate od svoje karijere, ali nikako da prestanete da snimate.
“To je rekao? Dobro je rekao, stvarno bi bilo vrijeme da se oprostim od posla, ali neki đavo mi ne da. Taman završim nešto i mislim neću više, kad se pojavi neko i kaže: “Znaš što bi bilo dobro ovo”. Za Lazu me je Pero Zubac zvao iz Novog Sada, pa hajde ti onda budi miran! Vidim da je to smisleno i kažem da imam još malo snage da radim. Tako da se izvinjavam Ćetkoviću što nisam održao riječ i što ne garantujem da je sada ovo posljednje što ću uraditi”.
Radom obnavljate energiju?
“Bolje se osjećam ovako, iako je vrlo zamorno, nego kad sjedim kod kuće u fotelji i gledam televiziju. Bilo bi lijepo skončati u nekom kadru”.
Kako održavate vitalnost duha i tijela?
“Ljudi imaju običaj da sve što im se dešava ponovo recikliraju, iznova analiziraju, noću ne spavaju, pa sjutra opet pričaju o tome. Gledam ovako: ako se nešto loše desi to je svršena stvar, trošak je učinjen. Dupliranje troškova sjutradan, prekosjutra uništava čovjeka. Izbjegavao sam to i eliminisao sve što je već učinjeno, gotovo. Vjerovatno mi je to produžilo vitalnost. Stalno savjetujem ljudima da ne prave duple troškove. Ima onih koji su skloni tome da ujutro kad ustanu traže neku temu oko koje bi se sjekirali. Trudim se da to izbjegnem, mirno spavam i sjutradan budem orniji. Uz to, možete me svakog jutra vidjeti na Tašmajdanu kako hodam, i Diklića i još neke. Hodanje je jedini lijek i ono što i ljekar može da vam savjetuje”.
