Kultura

Život pisca koji je zbog ljubavi sa muškarcem umro u samoći i siromaštvu

Oskar Vajld je bio irski pjesnik i dramski pisac. Rođen je 16. oktobra 1854. godine u Dablinu, a umro je 30. novembra 1900. godine u Parizu.

Nakon različitih oblika pisanja tokom osamdesetih godina 19. vijeka (priče, poezija), postao je jedan od najpopularnijih londonskih dramskih pisaca početkom 1890-ih. Najviše je zapamćen zbog pisanja epigrama, drama, njegovog romana „Slika Dorijana Greja“, okolnosti njegovog odlaska u zatvor i prijevremene smrti.

Biografija

Vajldovi roditelji bili su uspješni anglo-irski intelektualci u Dablinu (Irska). Njihov sin se rano susreo sa francuskim i njemačkim jezikom. Na univerzitetu, Vajld se isticao kao student, najprije u Dablinu, a potom u Oksfordu. Postao je prepoznatljiv po prihvatanju rastuće filozofije estetizma, koju su vodili njegovi profesori, Valter Peter i Džon Ruskin. Nakon studija, Vajld se preselio u London u moderne kulturne i društvene krugove.

Kao pristalica estetizma, bio je aktivan u raznim književnim aktivnostima: objavio je zbirku pjesama, a radio je i kao novinar. Plijenio je pažnju svojom pojavom i konverzacijskom vještinom, pa je Vajld tako postao jedna od najpoznatijih ličnosti svog vremena.

Na prelazu iz devedesetih godina 19. vijeka, obrazložio je svoje ideje o umjetnosti u nizu dijaloga i eseja, te prožeo teme dekadencije u svoj jedini roman „Slika Dorijana Greja“ (1890. godine). Ovaj roman pojavio se kao krimi priča, ali se kroz dublju analizu otkriva začuđenost autora pred ljepotom. Javnost je tada u romanu vidjela prikaz nastrane veze između dva muškarca. Roman se smatra klasikom gotičke horor akcije. U odbranu svog djela u predgovoru romana Vajld je napisao: „I grijeh i vrlina samo su umjetnikovo sredstvo za stvaranje umjetnosti“.

Mogućnost da precizno izgradi estetske detalje i kombinuje ih sa društvenim temama, pružila je Vajldu ideju da piše dramu. Pisao je „Saloma“ (1891. godine) na francuskom jeziku u Parizu, ali u to vrijeme nije objavljena u Engleskoj, zbog zabrane prikazivanja biblijskih elemenata na engleskoj sceni.

Vajld je početkom 1890-ih godina objavio četiri komične drame, što ga je učinilo jednim od najuspješnijih dramatičara kasnoviktorijanskog Londona. U to vrijeme mnogo je zarađivao. Poznata je njegova izjava o novcu: „Kada sam bio mlad vjerovao sam da je novac najvažnija stvar na svijetu, sada kad sam stariji, znam da je tako“.

Na vrhuncu slave, kada je u Londonu objavljena drama „Važno je zvati se Ernest“ (1895. godine), Vajld je progonjen zbog nedoličnog ponašanja i sodomije. Bio je zbog toga osuđen na dvije godine, u zatvoru je proveo od 1895. do 1897. godine.

U zatvoru je napisao djelo „De Profundis“. Objavljeno nakon smrti 1905. godine, u kome piše o duhovnom sagledavanju svojih iskušenja, stvarajući kontrapunkt svojoj ranijoj filozofiji užitka. Vajldovo posljednje prozno djelo pisano je na plavom zatvorskom papiru. Djelo predstavlja razmišljanje o ljubavi, umjetnosti, hrišćanstvu, prijateljstvu, mašti, saosjećanju.

Nakon puštanja na slobodu, odmah je otišao u Francusku i nikad se nije vratio u Irsku i Britaniju. Tamo je napisao svoje posljednje djelo, „Balada o tamnici u Redingu“ (1898. godine), pjesmu kojom oslikava zatvorski život, a smatra se vrhunskim pjesničkim djelom. U pjesmi Vajld iskazuje besmislenost smrtne kazne, na surove uslove u tamnicama, kritikuje društvo koje kažnjava pojedince pozivajući se na religiju. Balada je prevedena na nekoliko jezika i dočekana sa najvećim pohvalama.

Umro je u Parizu sa 46 godina. Danas kritičari njegova djela svrstavaju među najveća remek-djela viktorijanskog doba.

Djetinjstvo

Oskar Vajld rođen je u Dablinu, drugi od troje djece Ser Vilijama Vajlda i Džejn Vajld. Vajldova majka bila je italijanskog porijekla, koja je došla iz unitarističke porodice, ali koja je prihvatila drugačija politička uvjerenja. Bila je svestrana žena: organizovala je literarna okupljanja istaknutih intelektualaca, bila je prevodilac, pjesnikinja, poznata je i po borbi za ravnopravnost žena.

Svom sinu Oskaru majka je prenijela mnoge osobine: smisao za humor, ekstravagantnost i egoizam. Isto tako, dok nije dobila žensko dijete, oblačila je Oskara u odjeću za djevojčice.

Vilijam Vajld bio je irski vodeći oftamološki hirurg i bio je vitez 1864. godine za vrijeme službe kao medicinski savjetnik i pomoćnik povjerenika iz Irske. Takođe je napisao knjige o irskoj arheologiji i narodnom folkloru. Poznati filantrop, imao je ambulantu za brigu o siromašnim djelovima grada Dablina.

Sa očeve strane Vajld vodi porijeklo od holandskog pukovnika de Vajlda koji je 1690. godine došao u Irsku s invazijom vojske kralja Vilijama Oranskog. Sa majčine strane Vajldovi preci vode porijeklo od zidara, koji je 1770. godine emigrirao u Irsku.

Vajld je kršten u crkvi Svetog Marka u Dablinu. Vilijam Vajld bio je otac još troje djece rođene prije braka sa Džejn: Henri Vilson, rođen 1838. godine i Emili i Meri Vajld, rođene 1847. i 1849. godine. Vilijam je priznao očinstvo svoje vanbračne djece, te se pobrinuo za njihovo obrazovanje, ali nisu rasli zajedno sa njegovom porodicom.

Vajldovi roditelji pripadali su elitnom krugu društva. Do devete godine, Oskar se školovao kod kuće, gdje je izučavao francuski i njemački jezik. Zatim je pohađao školu Portora Rojal od 1864. do 1871. godine.

Do ranih dvadesetih godina Vajld je ljetovao u vili, koju je sagradio njegov otac, izvan grada. Tamo su se mladi Vajld i njegov brat Vili igrali sa Džordž Murom.

Školovanje

Vajld je pohađao Triniti Koledž u Dablinu, od 1871. do 1874. godine, gdje je dijelio sobu s njegovim starijim bratom Vilijem. Bila je to jedna od vodećih klasičnih škola u kojoj su predavali istaknuti profesori. Vajld se tada, zahvaljujući profesoru, zainteresovao za grčku književnost.

Postao je izvanredan student: osvajao je stipendije na takmičarskim ispitima, a onda je osvojio i najvišu akademsku nagradu na Univerzitetu na grčkom jeziku.

Vajld se zainteresovao za Oksford gdje je i primljen 1875. godine dobivši stipendiju za „Magdalena koledž“ i gdje nastavlja studije sa najboljim ocjenama.

Tada je duboko razmišljao o vjeri i katoličanstvu. Bio je individualista koji je na kraju odustao od bilo koje formalne vjere, ali je cio život zadržao zanimanje za katoličku teologiju i liturgiju.

Imao je dugu kosu, poseban modni stil, ukrašavao svoju sobu paunovim perjem, ljiljanima, suncokretima, plavim porcelanima i drugim umjetničkim djelima. Zbog ekscentričnog ponašanja imao je problema sa profesorima.

Na trećoj godini postalo mu je jasno da mnogo brže uči nego što je to programom propisano. Imao je fotografsko pamćenje, mogao je satima da recituje pjesme. Osvojio je nagradu Njudigejt 1878. godine za pjesmu „Ravena“. U novembru 1878. godine je diplomirao.

Poslije školovanja

Nakon što je diplomirao na Oksfordu, Vajld se zbog smrti oca vratio u Dablin, gdje se susreo s Florens Balkomb koja je bila njegova dječačka ljubav. Ona se tada vjerila sa Bremom Stokerom koji se proslavio romanom „Drakula“. Bio je razočaran njenom vjeridbom, ali je krenuo dalje.

Objavljivao je poeziju u raznim časopisima. Godine 1878. dobio je „Nagradu za englesku književnost“. Vratio se u Englesku iste godine, samo kratko dvaput je posjetio Irsku. U Londonu stiče ugled među književnicima.

Volio je hranu, piće, zabave, znao je satima da zabavlja publiku, spontano, bez prethodne pripreme. Smatrao se glavnim predstavnikom engleskog larpurlartizma (umjetnost zbog umjetnosti).

Vajld je proveo narednih šest godina u Londonu, Parizu i SAD-u gdje je držao predavanja. Često je putovao, a kada bi ga na carini pitali šta nosi sa sobom, odgovarao bi: „Ništa, osim svog genija“. Kada je zamoljen da napravi spisak najboljih knjiga na svijetu, Vajld je rekao: „To nije moguće, ja sam ih napisao samo pet do sad“.

Objavljivao je tekstove i pjesme u časopisima. Sredinom 1881. godine, tada je imao 27 godina, prikupio je svoje pjesme i objavio svoju prvu zbirku pjesama. Knjiga je dobro prihvaćena, a prodata je u prvom štampanju u 750 primjeraka, što je doprinijelo daljem štampanju 1882. godine.

Amerika

Estetizam je bio dovoljno u modi da su Vajlda pozvali u Ameriku da drži predavanja. U Arizonu je stigao 2. januara 1882. godine. Kroz predavanja koja su se odužila na godinu dana, nastojao je da obogati svakodnevni život ljudi lijepotom umjetnosti. Jedno od najvažnijih njegovih predavanja bilo je o dizajnu enterijera.

Uspio je da osvoji Ameriku. Tamo je upoznao uvažene pisce kao što su: Henri Longfelou, Oliver Vendel Holms i Valt Vitman.

Vajld i estetizam su nemilosrdno kritikovani u štampi. Imao je Vajld mnogo više pristalica. Pisac je koji za vrijeme svog života doživljava veliki uspjeh, ali koji će doživjeti i velike nesreće i ličnu propast.

London i brak

U Londonu se upoznao 1881. godine s Konstans Lojd ćerkom bogatog irskog advokata. Došla je da posjeti Dablin 1884. godine, gdje je Vajld držao predavanja, a vjenčali su se 29. maja 1884. godine u Londonu. Par je imao dva sina, Siril rođen 1885. godine i Vivijan rođen 1886. godine.

Tada je i dalje radio kao novinar, bio je urednik časopisa pod nazivom „Svijet žene“. Pisao je drame i poeziju. Napisao je zbirku priča za djecu „Srećni princ i druge priče“ 1888. godine. Godine 1890. objavljuje svoje najpoznatije djelo, roman „Slika Dorijana Greja“. Dok je sljedeće godine napisao zbirku eseja „Namjere“.

Njegova drama „Lepeza gospođe Vindermer“, premijerno je izvođena 1892. godine. Doživjela je veliki uspjeh i navela Vajlda da se u potpunosti posveti dramaturgiji. Tada je doživio svoju najveću slavu. Onda slijede uspješne satirične komedije: „Žena bez značaja“ (1893. godine), „Idealni muž“ (1895. godine) i „Važno je zvati se Ernest“ (1895. godine).

Propast Oskara Vajlda

Upoznao je lorda Alfreda Daglasa i zaljubio se u njega. Upustio se u ljubavnu aferu i spoznao svoju homoseksualnost. Postao je alkoholičar, a time i njegova slava polako se gasi.

Zbog nakaznog ponašanja, kako su to nazvali u njegovo vrijeme, osuđen je na dvije godine prisilnog rada. Zapravo bio je osuđen zbog homoseksualnosti.

Njegova propast dogodila se naglo, jer je samo početkom 1895. godine važio za najpopularnijeg umjetnika svog vremena, omiljen novinar, najpopularniji komediograf, njegova drama „Važno je zvati se Ernest“ rasprodata je mjesecima unaprijed, sve je bilo na svom mjestu u njegovoj karijeri, a onda doživljava nagli nezapamćen pad.

Samo par sedmica poslije Vajld je bio na samom dnu, osiromašen, progonjen, strpan u zatvor, izopšten iz društva. Sve zbog neprikrivene homoseksualnosti. Zamjerio se markizu od Kinbzberija, zato što je bio ljubavnik njegovog sina Alfreda Daglasa. Na sudu je markiz uspio da dokaže Vajldovu homoseksualnost, što je tada u Britaniji bilo kažnjivo djelo.

Tada je Vajld izgubio porodicu i imovinu, novine ga nisu štedjele, narod ga je pljuvao na ulici, knjige mu se nisu prodavale. Priča o Vajldovom padu jedna je od najpoznatijih priča u istoriji kulture, a snimani su i filmovi o tome.

Poslije zatvora seli se u Pariz i tada umire. Život Oskara Vajlda uništen je iz razloga koji se danas čine apsurdnim. Posljedice tadašnjeg shvatanja i praksi u društvu osjetila je i njegova porodica. Supruga sa maloljetnom djecom, zbog sramote, bila je prisiljena da napusti London i odbaci porodično prezime.

Kraj života i smrt

Vajld je 1900. obolio od meningitisa. Umro je 30. novembra iste godine u samoći u siromaštvu. Njegove zadnje riječi bile su: „Ili ove tapete odlaze, ili ja“. Zato što je svoje zadnje dane proveo u skromnom, neuređenom hotelu.

Njegovu grobnicu izgradili su osam godina nakon njegove smrti finansiranjem anonimnog donatora. Prevozila se iz Londona u Pariz, gdje je carina za nju iznosila 120 funti, a danas spada u nezaobilazna turistička odredišta.

U Parizu, Londonu i Dablinu obilježena je stogodišnjica smrti slavnog pisca. U Dablinu i Londonu podignut mu je spomenik. U Londonu na spomeniku uklesane su njegove slavne riječi: „Svi smo mi u provaliji, samo neki gledaju u pravcu zvijezda“.

Ostavite komentar prvi!

avatar
1000

Send this to a friend