U crnogorskom kulturološkom kontekstu apostrofirajući likovnu kulturu/umjetnost prošla godina bila je u znaku sedamdesetogodišnjice Umjetničke škole i U druženja likovnih umj etnika Crne Gore. Čini se to kao prirodna prethodnica onog što slijedi već na početku 2017. godine.
U godini proslave 110. godine od rođenja velikog Petra Lubarde, Hercegnovski zimski likovni salon slavi “zlatni” jubilej, svoj 50. rođendan. Dva jubileja su sudbinskim usudom vezana, jer, upravo je Lubarda zaslužan za osnivanje čuvene Umjetničke škole, prvo na Cetinju, a ubrzo, nakon dvije godine (1948), i za njeno izmještanje u Herceg Novi, u “hercegnovska praskozorja i velike žute narandže u njegovim đardinima” (kako bi rekao još jedan od velikana Dado Đurić), gdje je dostigla svoje edukativno-stvaralačke vrhunce… Ostalo je istorija… Lubarda, Milunović, Prijić, Stanić, Dado, Tošković…
U slavljenju slike i slikarstva (čitaj likovnih umjetnosti), u zemlji koja slovi za “zemlju slikara”, Herceg Novom, pored Cetinja i Nikšića, nedvojbeno pripada zasluga sticanja tog epiteta, kako zbog bujne i bogate prirodne, jednako i “mentalne geografije” umjetnika koji su se u njemu rađali, živjeli, formirali, stasavali. Dakle, potpuno podrazumijevajućim se činilo baš u Herceg Novom osnivanje Salona posvećenog likovnim umjetnostima i slici koja je tu i nakon pedeset godina (nadamo se, biće i nakon još pedeset). Slici, u klasičnom medijskom iskazu i formi, ali i slici u proširenom polju virtuelnog svijeta, kojeg neminovno živimo. Tim prije je opstajanje slikarstva/slike, sklulpture, crteža kao klasičnih umjetničkih medija značajnije…
REFLEKSIJA DUHA VREMENA
Počeci Salona vezuju se za lokalni kulturološki ambijent, no on, očekivano, prerasta hercegnovski, pa i crnogorski kontekst i okuplja umjetnike i selektore iz regiona, odnosno, bivših jugoslovenskih republika. Upravo, činjenica da se tragom poluvjekovnog egzistiranja Hercegnovskog zimskog likovnog salona u kontinuitetu može pratiti/čitati presjek likovnog života ovdašnjih prostora, dovoljan je razlog za respekt i snažan podsticaj njegovom daljem snaženju i unaprijeđenju.
U zavisnosti od društvenopolitičkog konteksta, finansijskih mogućnosti i slično, Salon je imao diferentne koncepcijske realizacije nekada je imao isključivo crnogorsku selekciju, nekada međunarodnu, a bilo je izdanja Salona i bez crnogorskih predstavnika. U širokoj amplitudi raznorodnih društveno-političkih gibanja, koja neminovno reflektuju duh vremena u umjetničkim djelima, svega par Salona slične profilacije omogućavaju kontinuirani slijed, analizu, kritički osvrt na stanje ovdašnje likovne scene. Biti odabran u selekciji, izlagati na Salonu, biti nagrađen, bila je, osim lične satisfakcije postignutim i značajna referenca za dalje napredovanje u karijeri i profesionalnom sazrijevanju, ne samo umjetnika, već i likovnih kritičara, istoričara umjetnosti/selektora Salona.
Hercegnovski zimski likovni salon uvijek su realizovali/podržavali/pratili najistaknutiji umjetnici, stručnjaci, intelektualci svoga vremena ovdašnjeg i bivšeg jugoslovenskog prostora. Rođen od velikih i među njima- od prvog Salona, davne 1968. godine, kojeg je otvorio tadašnji predsjednik. U druženja likovnih umjetnika SR Crne Gore, umjetnik Aleksandar-Aco Prijić, kroz plejadu istaknutih koji su uslijedili umjetnici koji su izlagali na Salonu, istoričari umjetnosti-selektori/članovi žirija i književnici (Mihailo Lalić, Blaže Koneski, Zuko Džumhur itd.) koji su ga otvarali, do danas, kada je na njegovom čelu Prijićev sin, takođe, umjetnik Đuro-Beli Prijić.
ŠTIT SAVREMENE UMJETNOSTI
Jubilarno, pedeseto izdanje Hercegnovskog zimskog likovnog salona eksponira nagrađena djela dosadašnjih Salona 75 crnogorskih likovnih umjetnika. Osim prostorne/fizičke limitiranosti za ekspoziciju svih nagrađenih djela sa 49 izdanja Salona, ranije jubilarne rekapitulacije uspješno su ih prezentovale, pa je ovaj pristup odabran i zarad otklona od koncepcijske repeticije. Svakako, vrijedi pomenuti da je Hercegnovski zimski likovni salon u svom pedesetogodišnjem trajanju predstavio djela više od hiljadu umjetnika. Za mnoge od njih, upravo je učešće na Salonu značilo kvalitativnu prekretnicu u umjetničkim samorealizacijama i sticanje potrebnog samopouzdanja za kreativno promišljanje/sučeljavanje sa izazovima “sve mogućeg i sve dozvoljenog svijeta” koji nerijetko tupi oštricu duha i njegovu vitalnost.
Kao produkt, odraz/refleksija, u angažovanom obliku i kritika društva u kojem nastaje, umjetnost današnjice neminovno posmatramo u okviru globalnog “kulturnog pejzaža”. Na početku ovog, 21. vijeka, kao i početkom prethodnog, ponovo su u žiži stvarnosti ekonomske krize, krize identiteta, nasilna previranja, secesionističke politike, humanitarne katastrofe, izbjegličke migracije. Nemir, neizvjesnost i nesigurnost, opšta su mjesta savremenog ambijenta/života. Dakle, u konstelaciji aktuelnog “svjetskog poretka” umjetnost treba da nam pomogne da dešifrujemo/razumijemo, artikulišemo “trenutne nemire našeg doba”.
Površni, efemerni, potrošački konzumerizam u višedecenijski živućem Bodrijarovom svijetu simulacija i simulakruma, trivijalnih “reality” sadržaja “kulture zabave”, medijskog spektakla i društvenih mreža, šalje bitne poruke o stanju, mjestu i značaju savremene umjetnosti. No, ne i kako da je zaštitimo, spasimo od nas samih, od svakodnevnih rastakanja, disperzija i prekomjernosti kojima obiluje globalni ambijent. Na sreću, postoje/opstoje ovakvi Saloni, koji predstavljaju svojevrsni institucionalni zaklon/štit umjetničkim djelima i savremenoj umjetnosti, u vremenima kada se ona “skupa sa svojom biti od čovjeka odmakla”.
BEZGRANIČNO POLJE SLOBODE
Učestale posjete virtuelnim galerijama i muzejima neće i ne mogu nadomjestiti neposredan kontakt sa umjetničkim djelom. Internet sadržaji nikada neće konvertirati “fenomenologiju disanja” magične/začudne atmosfere neposrednog susreta čovjeka i djela. Tako produkovan “katalog čulnih informacija i zadovoljenja” čini “raison d’etre” savremene umjetnosti. Iako u punom intenzitetu živimo Vorholovo “proročanstvo” petnaestominutne slave dostupne svima, u prilično beznadežnom ovovremenom kulturološkom ambijentu, umjetnost odolijeva izazovima. Činjenica da još uvijek želimo da posjedujemo originalna umjetnička djela, ma koliko bila prozaična/banalna (i može da konotira i neke druge razloge), govori da će umjetnost u klasičnim medijima/formama i dalje biti prisutna.
Vremena teritorijalnih i geopolitičkih prekonfiguracija, promjena u globalnom i neposrednom okruženju, komodifikacija prirodnih resursa, čine auru, afekte/efekte umjetnosti uzvišenijim, moćnijim, potrebnijim. Jedino ona ima bezuslovno pravo luksuza na bezgranično polje slobode izražavanja/ponašanja u već odveć omeđenom, kontrolisanom, neemocionlanom svijetu. Njegovu “luču mikrokozma” predstavljaju umjetnički Saloni poput Hercegnovskog, koji će (sa)čuvati sliku (skulpturu, crtež…), kao neugasivu iskru esencije umjetničkog stvaranja.
Anastazija Miranović
