Djeca

Ako ste odrastali uz baku ovo pismo će vas rastužiti

“Sjetim se često moje bake i mirisa njenih bijelih vanilica tek ispečenih, punih džema, na stolu prekrivenim velikom kariranom mušemom u kuhinji obasjanoj suncem. Mama i ona bi pile kafu, a mene je uvijek čekao sokić, naravno domaći, najčešće od višnje ili zove.

To je bilo vrijeme u kojem je problem bio koji ću crtani da gledam ili kod koje drugarice ću da idem. Onda je došla škola, pa ocjene, pa opet bakin sto i mušema, sveske i časovi, domaći i sok od zove, višnje ili neki đus. Tu su bile uvijek mrvice od lenje pite, urmašica, proje, sendviča, a sve bi to baka jednim potezom obrisala.

“Neka sine, nema veze, sad će baka”, uvijek je govorila.

Negdje usput prošao je i prijemni, došla je gimnazija, pa smo sad mama, baka i ja zajedno pile kafe. Sad bih i ja nešto spremila, a na stolu bi zamirisale supe i čorbe, špagete ili neka tako laka jela. Nijesam se usuđivala baš da se oprobam u sarmama i punjenim paprikama, a ni prebrancu i tim “našim” jelima, jednostavno, tu su baka i mama dominirale bez konkurencije.

Onda su došle one tihe priče oko okruglog stola, smiješne situacije, povjeravanja, kukanja kad bih se posvađala sa mamom ili tatom, kad bi me neko povrijedio. Sjećam se jedne nožem napravljene poderotine koju sam napravila kada sam sjekla na mušemi bez daske. Baka ni tad riječ nije rekla, a karirani stolnjak je i dalje stajao netaknut, sve sa tim suvenirom, “ratnim”.

Kroz tu rupicu su tekle i mnoge suze. Gorke, one ženske. Neutješne. Mnogo puta bi me tu baka tješila, grleći me i govoreći mi kako će sve da bude u redu, kako će sve to proći i kako sve to nije važno.

Koliko je bila u pravu!

Nije bilo važno. Jeste prošlo. Sve je prošlo… A onda više niko nije imao da me tješi.

Otišli smo u bakin stan da sredimo stvari, i to je jednostavno moralo da se uradi.

U frižideru je bilo nekoliko flaša soka od višnje, pola flaše soka od kajsija i nekoliko tegli raznih džemova. Izvadila sam ih kao najveće blago i opet na onoj istoj mušemi lila najteže suze ikad.

Prsti su mi prešli preko one iste poderotine i talas neke mučne krivice me je preplavio. Mogla sam više, češće, bolje. Mogla sam još. Što nisam pazila i tada, što sam bila tvrdoglava, zašto nijesam uzela dasku kada mi je milion puta rekla. Što nijesam bila tu kad je spremala džemove, nego je uvijek nekako sve bilo preče.

Ti sitni trenuci koji su proletjeli, ukradeni trenuci stvarnog života, oteti od svih onih naizgled važnijih…sada su se ocrtavali kao staze po šarenim linijama vječite mušeme uz koju sam odrasla.

Htjela sam da je uzmem. Htjela sam da je ne dam. Htjela sam da je vratim. Ali vrijeme je takvo, ono teče i ide, neumitno i nepovratno.

Sada imam svoju mušemu. I na njoj se prosipa sok uveliko. I sok, i kašice i mlijeko. Samo se nasmijem.

I čekam moje kafe sa mojom ćerkom. Sad smo mama i ja kao tim koji prenosi štafetu. Važno je imati šta. I pamtiti. I važne su vanilice.

Uvijek”.

NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
milla
Gost
milla

Odličan tekst!

Send this to a friend