“Kad mi je bilo dvadesetak godina, upoznala sam ženu jednog starog pastora, koja mi je ispričala kako, kad je bila mlada i rodila njihovo prvo dijete, nije vjerovala u kažnjavanje djece batinama, iako je u to vrijeme udariti dijete šibom otrgnutom s drveta bila uobičajena kazna.
Ali jednog dana, kad je njenom sinu bilo četiri ili pet godina, učinio je nešto za šta je smatrala da mora biti kažnjen batinama, prvi put u životu. Rekla mu je da mora izaći van i pronaći šibu kojom će ga ona onda istući. Dječaka dugo nije bilo nazad. Kad se najzad vratio, plakao je.
Rekao joj je, “Mama, nisam mogao pronaći šibu, ali evo, ovdje je kamen koji možeš baciti na mene.”
Majka je odjednom shvatila na koji način je cijelu situaciju vidjelo dijete. Mislilo je: ako me majka želi povrijediti, nije važno čime to čini; pa onda to može napraviti i kamenom.”
Majka je uzela dječaka u krilo i oboje su plakali. Onda je stavila kamen na policu u kuhinji da bi je uvijek podsjećao: nikad nasiljem. Jer nasilje počinje od najranijih godina – čovjek odgojem djecu usmjerava prema nasilju.”
(Iz govora Astrid Lindgren, na dodjeli nagrade za mir, u Berlinu, 1978.)
