Blogerka poznatog hrvatskog portala Večernji.hr, profesorka njemačkog jezika i majka dvoje djece, u jednom od svojih blogova osvrnula se na problem vršnjačkog nasilja sa kojim Hrvatska, baš kao i region, ima veliki problem.
Zbog čega se čini da ga danas ima više nego ikad i zbog čega su djeca agresivnija nego ranije, objašnjava Marija Galović iz svog iskustva i sa jedne i sa druge stane, i kao prosvetnog radnika i kao majke đaka.
“Škole, kojima na prvom mjestu stoji naziv vaspitnih, a tek onda obrazovnih ustanova, sve više gube bitku sa pokušajem bilo kakvog vaspitanja, a kamoli suzbijanja nasilja u školama. Vršnjačko nasilje je u posljednje vrijeme (od slučaja ubistva mladog Luke Ritza, pa naovamo) toliko učestala i svakodnevna tema da nas više ni medijski natpisi o tome ne iznenađuju. Ono što i dalje iznenađuje i zabrinjava je činjenica koliko su škole postale neučinkovite po pitanju sprečavanja istog, odnosno saznanja kako neki direktori svaki pokušaj nasilja unutar njihove ustanove pokušavaju da prikriju kako bi škola sačuvala neki svoj imaginarni status ustanove u kojoj se tako nešto ne događa”.
Neefikasnost škola u suzbijanju vršnjačkog nasilja
“Bojim se da je ovdje u pitanju mentalitet specifične sredine u kojoj je još uvijek vršnjačko nasilje tabu tema (kao što je donedavno i bilo nasilje nad ženama). U tom kontekstu su škole svoju titulu nulte tolerancije na nasilje shvatile kao imperativ i potrebu da se takav oblik ponašanja prikrije, umjesto da se na svaki pokušaj njegove pojave reaguje brzo i aktivno, kako bi se suzbilo dalje pojavljivanje istog. Ovakvi nedefinisani i čudni uslovi djeluju dvostruko loše.
Manipulišući direktorima koji nisu čvrstog karaktera, roditelji koriste prijetnje i ucjene kako bi zaštitili svoje agresivno dijete i opravdali njegovo neprimjereno ponašanje; dok se roditelji žrtve, suočeni sa pasivnošću škole kao institucije koja ne može da garantuje sigurnost njihovom djetetu obraćaju medijima, nadležnim institucijama i sudovima.
Škole koje nisu sposobne da nasilje adekvatno sankcionišu šalju poruku kako je ono pod njihovim krovom dozvoljeno, te time postaju škole koje prećutno podstiču širenje vršnjačkog nasilja”.
Dijete je ogledalo roditeljskog ponašanja
“Obrasce sopstvenog ponašanja dijete uči posmatrajući i oponašajući svoje roditelje. Iako vjerovatno nikada nije bilo na tržištu prisutno toliko priručnika i knjiga o vaspitanju djece, pri čemu su autori pojedinih renomirani svjetski pedagozi i psiholozi sa dugogodišnjim radnim iskustvom, kriza vaspitanja i u našoj zemlji dostiže vrhunac, pa se sa pravom pitamo postoji li uopšte više kućno vaspitanje.
Takođe sve više vaspitnih i prosvetnih radnika pokušava da pronikne u razloge zbog kojih smo upali u zamku obrnutih obiteljskih uloga u kojima roditelj gubi sposobnost svakog autoriteta, a dijete postaje donositelj odluka i prije nego što prohoda i nauči prve riječi.
Civilizacijski prelaz od tradicionalnog ka modernom kod nas se dogodio naglo, popraćen uz to dodatnom traumom rata. U vrlo negativne i nesrećne okolnostima borbe za egzistencijalnu i materijalnu sigurnost većina ljudi odbacila je bez promišljanja sve ono što je bilo staro i tradicionalno kao loše, a prigrlila sve novo kao dobrodošlo i spasonosno.
U toj društvenoj metamorfozi odbačene su sve pretpostavke zdravog vaspitanja djece unutar porodice, a prihvaćeni trendovi sveobuhvatnih dječjih prava, i mišljenje kako vaspitanje više nije posao roditelja već institucija (prvenstveno vrtića pa onda i škola)”.
Zbog čega se roditelji ipak protive svakom pokušaju (pre)vaspitavanja njihove djece u školi?
Opet se vraćam na početnu premisu kako dijete svoje modele ponašanja uči isključivo i najviše od roditelja. Roditelji koji praktikuju partnerski odnos (roditelj je djetetu najbolji prijatelj, a ne autoritet) šalju u školu dijete koje:
– nije naučeno da prihvata bilo kakav oblik autoriteta, te mu samim tim model učitelja postaje odbojan i neprihvatljiv
– nije naučeno da funkcioniše u grupi i prihvata interakciju, jer je naučeno da uvijek bude u centru pažnje
– ne može da izdrži duže vrijeme bez izražavanja sopstvenih potreba, budući da nije upoznalo model odgođenog zadovoljstva (uvijek je do sada sve bilo odmah i istog trena kada je poželjelo).
“Ovakva djeca školu prihvataju jako teško, jer zbog zahtjeva i načina rada škole određeni obrasci njihovog ponašanja moraju da se mijenjaju. Bilo koji oblik prilagođavanja i uskraćivanja trenutnog zadovoljstva dijete, koje se u školskom uzrastu prvi put susreće sa takvim modelom vaspitanja prihvata kao ogromnu frustraciju koja s vremenom u njemu izaziva ljutnju, bijes, a na kraju rezultira i agresivnim ispadima.
Roditelj pak, koji svoje potomke ne doživljava kao djecu koja uče i koja su u periodu kada je primjereno na njih vaspitno djelovati nego kao svoje jednako vrijedne partnere, na svaki neuspjeh, bilo u učenju ili ponašanju svog djeteta reaguju kao na sopstveni, i doživljavaju ga kao uvredu ili nepravdu protiv koje treba da se bore.
Svojim, nerijetko neugodnim i agresivnim intervencijama u rad vaspitnih i prosvetnih radnika ponovno pružaju svom djetetu model ponašanja u kom su agresija i prijetnje jedini način postizanja zadatog cilja. I tu se zatvara krug koji objašnjava i posljedice nepostojanja kućnog vaspitanja djece, ali i neučinkovitosti vaspitno-obrazovnih ustanova u namjeri da se bore sa svim vrstama neadekvatnih i neprimjerenih oblika ponašanja, pa i vršnjačkim nasiljem.
U ovom kontekstu mi se čini zanimljivim spomenuti i način na koji Papa Franjo objašnjava tendenciju porasta nasilja u školama, a čije je obrazloženje iznio prošle godine u septembru prilikom susreta sa direktorima svjetske mreže škola za panel “Scolas occurentes”. Navodeći slučaj roditelja, koji umjesto saradnje sa učiteljima zbog zasluženog ukora djeteta, sudski gone nastavnike, rekao je da se rasturio “vaspitni savez” roditelja i učitelja, te se umjesto njega stvara “sastav uzajamnih barikada”.
Razlog ovakvog ponašanja roditelja leži u strahu svojstvenom porodicama sa iskustvima ekonomskih problema. Takav strah ogleda se u obliku nezdrave ambicije frustriranih roditelja. Siromašniji roditelji napadaju nastavnike jer ih je strah da će izostanak školskog uspjeha i njihovu djecu odvesti u identične probleme; a bogate porodice napadaju nastavnike jer svojoj djeci žele da osiguraju identične povlastice kakve i oni uživaju u društvu.
U oba slučaja roditelji ostaju sebično zatvoreni u sebe i nespremni na bilo kakvu saradnju, jer strahuju da bi neko drugi mogao oduzeti prostor koju su oni u svojim zamislima namijenili svojoj djeci”.
