Britanka Keri Poter je majka dvoje djece. Nakon neprijatnog iskustva sa odmora, ali i mnogih koje je doživljavala ranije, zbog toga što je povela djecu u restoran ili u prodavnicu, odlučila je da pokrene pitanje – da li ovaj svijet prihvata djecu?
“Moj suprug i ja, nedavno smo bili sa našom djecom od sedam i pet godina na večeri u jednoj piceriju u Parizu. Kako smo dan proveli “na nebu”, na vrhu Ajfelovog tornja, bili smo puni entuzijazma i prelijepih utisaka, ali večeru je upropastilo veoma nepristojno ponašanje. Ali ne naše djece koja su srećna jela svoju picu, nego ponašanje šezdesetogodišnje Britanke koja je bila za susjednim stolom i strijeljala nas pogledom od kako smo ušli.
Naše uživanje u dezertu prekinuo je veoma glasan komentar starije gospođe. Čovjeku koji je sjedio preko puta nje, rekla je: “Jedina mana ovog restorana je što u njemu ima mnogo djece.”
Možda je trebalo da odreagujem na taj komentar, ali sam kao roditelj naučila da je najbolji način da se nosiš sa ispadima u javnosti tako što ih ignorišeš.
I to nije prvi put da sam se susrela sa tako nečim, a mnoge prijateljice žalile su mi se da su bile u sličnim situacijama.
Baš ove nedjelje u medijima se raširila vijest kako jedan tematski kafić u kom gosti treba da ožive osjećaj putovanja brodom, zabranjuje da u njega dolaze djeca mlađa od 12 godina uz objašnjenje da želi da njegovi gosti u “putovanju” uživaju bez ometanja i uznemiravanja.
I on nije jedini vlasnik ugostiteljskog objekta sa tim stavom. Čini se da gotovo svuda u svijetu postaje veoma popularna taj “djeca nisu poželjna” stav.
Čak iako to ne piše, zaposleni i gosti veoma jasno stavljaju do znanja da to misle.
I nisu u pitanju samo kafići i restorani, postoje i hoteli, čak i čitava mjesta koja su rezervisana samo za odrasle, što mi je potvrdila i radnica jedne turističke agencije koju sa pozvala povodom ovog svog malog istraživanja.
Takođe, na osuđujuće poglede i komentare može da se naiđe i u supermarketima, prodavnicama, knjižarama.
Čak i mnogi moji prijatelji u tridesetim i četrdesetim godinama, a nemaju djecu, žale se kako su ručkovi u kafeima i restoranima postali nemogući i kako im je teško da pronađu mirno mjesto za uživanje.
Sa jedne strane, dovedu vas u situaciju da vas je sramota svog djeteta koje je samo – dijete, čak i da se osjećate poniženo jer imate djecu.
A sa druge strane – da li možemo da im zamjerimo ako im smeta da im se tuđe dijete vrzma oko stola i stavlja prstiće u tanjir onda kada oni žele da razgovaraju sa prijateljima i uživaju u svom obroku?
Ili smo postali društvo koje ne prihvata djecu? Da li postajemo izrazito netolerantni na mališane i njihovo nepredvidivo ponašanje?
Prirodno je, naravno, da osjećamo ljutnju i potrebu da se stanemo iza svoje djece i bojkototujemo i žalimo se i to na nekim višim nivoima, međutim, to se ne dešava, a revolucionarne ideje o protestima nikada ne prolaze.
Kako se vi kao roditelj osjećate povodom toga? Da li je izričita zabrana i oznaka na restoranu zaista potrebna ili je dovoljno da nas puste da mi sami, kao roditelji, procijenimo gdje možemo da odvedemo naše dijete?”
