Defektolog: Mi smo krivi što su nam djeca ovakva

“Posljednje dvije godina mi dolaze djeca koja imaju narušen razvoj, koja u različitim kombinacijima imaju probem socijalne interakcije, poremećaj pažnje, stereotipne radnje, ne govore i na bilo koji zahtjev daju odogovor u vidu bijesa, bacanja, povređivanja ili samopovređivanja.

Kada vam neko nabroji sve ove “simptome”, odmah pomislimo da se radi o poremećajima iz spektra autizma. Međutim, nakon što obavim razgovor sa roditelja, uzmem anamnestičke podatke i uradim opservaciju djeteta, shvatim da je u pitanju nešto drugo.

Roditelji na početku neće uvijek iskreno reći da je dijete provodilo vrijeme ispred ekrana više od dva sata, to potpuno razumijem, jer je i za njih to svjesnost neuspjeha. S druge strane imate roditelje koji nisu upućeni o uticaju i štetnosti ekrana na razvoj deteta.

Ekranitis – bolest novog doba

Poslije izloženosti hiperstimulaciji, koju nude televizija, kanali namijenjeni bebama i djeci, stvarni svijet izgleda kao blijeda fotografija nimalo privlačna.

Ja imam jednu formulu koju uvijek kažem roditeljima, a to je – vrijeme provedeno ispred televizije = 2x vremenu provedenom u aktivnoj igri i radu. Što znači ako dijete provede 1 sat ispred ekrana, mora provesti u aktivnoj igri 2 sata, ako provede 4 sata ispred ekrana mora provesti 8 sati u igri, a rijetko ko danas može djeci da priušti 8 sati igre.

Roditelji često dođu i kažu “Naše dijete neće da jede bez telefona ili tableta ispred sebe.”

Na tu izjavu ja ih obično pitam da li su nekad pustili dijete da bude gladno duže od 3 sata, na šta me većina roditelja gleda čudno. Djeca kad su gladna, kao i mi odrasli, ne trebaju nikakve dodatne stimulacije za jelo. Glad je osnovna stimulacija da dijete jede, bez ikakvih tehnoloških čuda i magija.

Djeci zadovoljavamo potrebe prema našim uvjerenjima, ne damo im ni da budu gladni, ni žedni, ni znatiželjni. Kada kažem gladni i žedni, ne mislim na to da im cijeli dan ne date da jedu i piju, nego u optimalnom vremenu njihovog razvoja. Ne možete reći djetetu “Jesi li žedan? Jesi, jesi. Evo vode, uzmi vode. Mama ti da vode.

“Ne ostavljate prostor djetetu da samo traži, da se samo potrudi na svoj način da vam nešto pokaže, zatraži ili dohvati. Roditelji moraju prestati “gajiti” vrijeme detrijarhata.

Današnja tehnologija uči djecu da se dodirom na ikonu otvara sadržaj odmah i sad. Nema potrebe za čekanjem i strpljenjem, a s time nema niti mogućnosti za dosadu, jer su sadržaji beskonačni, a to opet uskraćuje pravilan razvoj, jer je dosada pokretač znatiželje, radoznalosti, mašte i igre koja je djetetu osnovni instrument za upoznavanje svijeta i svog položaja u tom svijetu.

Da bi došlo do bilo kakve promjene kod djeteta, roditelji moraju da promijene sebe.

Danas je i problem, jer imamo djecu koja su prezaštićena i koji zbog toga nisu “ništa radila”, imala obaveze u skladu sa svojim uzrastom, nisu imala određena pravila i granice, te zbog takvog pasivnog načina života nisu mogli da razvijaju grubu i finu motoriku, imaju problem sa usmjeravanjem pažnje, kad imate lošu motoriku i govor mora da kasni, rekaciju bijesa na svako odbijanje zadovoljenja potrebe SAD I ODMAH.

Gubimo se u jednom vrtlogu samoživosti zadovoljenja potrebe djeteta, da mu ništa ne fali, prelazimo u vrijeme detrijarhata koje, vjerujte, će da eskalira sa sve većim brojem djece sa teškoćama u razvoju – ako se ne promijenimo mi.

Mi učimo djecu, mi ih podižemo i vaspitavamo, volimo ih i brinemo o njima. Kada roditelj razmišlja kako voli svoje dijete, i kaže da mu neće dati da se muči i radiće sve umjesto njega, takav roditelj ne mari za svoje dijete. Ne mari nikako.

Stav koji roditelji treba da izgrade kod sebe je prestanu da čine za dijete što je više stvari moguće, što je ranije moguće. Jedna rečenica koju sam čula od jedne doktorke koju ostavljam za kraj roditeljima je “Ukoliko mislite da djecu štitite preuzimajući sve na sebe, znajte da nikoga ne možemo zaštititi – djecu možemo samo OSNAŽITI.”

Autor teksta: Kosana Nikolić, defektolog u posebnom odjeljenju u Bijeljini