Kako smo svjedoci sve češće pojave igara koje okupiraju djetetov život, vrlo je važno da, kao roditelji, uzmemo na sebe glavnu ulogu u sprečavanju nastanka negativnih posljedica. O svemu tome detaljno je ispričao doktor psiholoških nauka Dušan Vuković.
“Prvo, tehnika je datost moderne civilizacije i stava sam da moja struka, klinička psihologija, ne može da ponudi adekvatnu predikciju šta će se sa nama desiti u budućnosti, da li ćemo biti kiborzi ili mentalno nedovoljno razvijeni.
Siguran sam da smo mi vlasnici svog vremena i odgovorni za svoje izbore – da li će digitalne tehnologije biti nama na usluzi ili će nam, na primjer, to postati jedini izvor zadovoljstva. Mislim da to nema veze sa zavisnošću nego je stvar našeg izbora.
Djeca koja danas imaju tri do pet godina su ta nova generacija od koje se očekuje neki drugačiji vid “majnd setapa”, gdje mislim da oni neće biti radikalno drugačiji od nas, kao jedinke nego će prosto lakše živjeti u ovom digitalizovanom svijetu kome su bolje prilagođeni”, uvjeren je doktor nauka Dušan Vuković, specijalista medicinske psihologije, sa Instituta za zdravstvenu zaštitu djece i omladine Vojvodine gdje je načelnik Odjeljenja za dječiju psihologiju.
Dušan Vuković govori o zavisnosti djece od kompjuterskih igrica i internet sadržaja, kao i o generalnom uticaju digitalnih tehnologija na njihove kognitivne sposobnosti.
“Napomenuo bih da se ovdje ne radi samo o kognitivnim promjenama o čemu je u vašem serijalu do sada bilo riječi, jer digitalne tehnologije utiču na sve psihičke funkcije odnosno, svaki čovjek reaguje na digitalne sadržaje spram kognicija, emocionalno ali i spram svojih nagona. Sve psihičke funkcije, izolovano su pod uticajem digitalnih sadržaja gdje se razlike u uticaju vide i spram uzrasta – na primjer što je čojvek stariji više je zavisan od informacija”, objašnjava dr Dušan Vuković, klinički psiholog.
U junu prošle godine Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) klasifikovala je zavisnost od kompjuterskih igara kao bolest. Кoliko dugo se kod nas pojavljuju djeca s ovim problemom i da li se taj broj povećava?
“Iskreno, mi se s ovim problemom susrećemo posljednjih desetak godina. Problem je intenziviran s porastom kvaliteta Interneta, javljanjem društvenih mreža, dostupnosti ogromne količine sadržaja, eksponencijalnog razvoja igrica, kao i virtuelne realnosti. Danas imamo sve više roditelja koji se žale da su njihova djeca zavisna od igrica. U DSMV – dijagnostička klasifikacija bolesti, po kojoj funkcionišemo, kao bolest zavisnosti, klasifikacija ovog “poremećaja” još se nije desila, ali se očekuje u perspektivi jer je to već učinila SZO.
Postoji više tipova zavisnosti od digitalnih tehnologija – zavisnost od informacija, igrica, kupovanja, društvenih mreža, seksualnog sadržaja i slično. Recimo, gledanje Jutjuba bi bila zavisnost od informacija. Opet napominjem da je i uzrast taj koji u značajnoj mjeri može da odredi tip zavisnosti – možete vidjeti djecu od tri četiri godine kako gledaju, npr. Jutjub i vrlo intenzivno pokazuju simptome nečeg što bi mogli nazvati zavisnošću. U kasnijem uzrastu djeca postaju zavisna od kompjuterskih igrica gdje vrlo lako dolazi do težih komplikacija tipa – u početku socijalne deprivacije, potom i izolacije, gdje se isključivo druže onlajn s drugim gejmerima, potom nezainteresovanosti za sadržaje drugog tipa i konačno nečeg što prepoznajemo kao depresija. Sa druge strane imamo ogromnu IT industriju, koja se nezaustavljivo razvija, poneka sa veoma upitnim etičkim principima, gdje nerijetko nailazimo na primjere da su određene igrice upravo dizajnirane da gađaju tipove adikcije predpubertetskog uzrasta djece od 9 do 11 godine, ne bi li ih imali kao zavisnike do kraja života. Ovdje govorimo o adiktivnom potencijalu igrice ili elektronskog sadržaja”.
Кada se i u kom stanju vama javljaju djeca koja imaju ovaj problem. Da li ih dovode roditelji, ili oni sami traže pomoć ili to sugerišu nastavnici?
“Boravak u okviru specijalizacije na Odjeljenju za bolesti zavisnosti, Кlinike za psihijatriju, КCV, mi je omogućio dublji uvid u problem zavisnosti, gdje je jedna možda od najvažnijih stvari, kada govorimo o bilo kom tipu zavisnosti, činjenica koju sam tamo naučio, a koju ne smijemo da zaboravimo, je da je “droga lijepa”. Dakle, djeca i adolescenti se nikada ne javljaju sami jer njima je lijepo, ona ne priznaju zavisnost, što je slučaj i kod drugih vrsta zavisnosti. Ono što je najupečatljiviji pokazatelj za roditelje da imaju problem, jeste ono što dolazi kao apstinencijalni sindrom, tj. šta se dešava kad vi njima zabranite igrice. Ukoliko dođe do grublje promjene ponašanja – izrazito nezadovoljstvo, svađalaštvo, oponencija, laganje, odbijanje poslušnosti, nezainteresovanost za druge sadržaje i slično, onda možemo da govorimo i o adikciji, tj. zavisnosti. Dakle, radi se o promjenama koje nastaju nakon izostanka digitalnog, veoma snažnog audiovizuelnog stimulansa – gdje ukoliko dolazi do upornog ponavljanja simptoma apstinencijalnog sindroma, možemo da potvrdimo zavisnost”.
Besmisleno je bježati od tehnologije
Pojedina istraživanja pokazuju da tinejdžeri koji imaju zavisnost od kompjuterskih igrica i Interneta imaju redukciju frontalnog (čeonog) režnja mozga, kao i atrofiju sivih ćelija. Treba li da se plašimo otupljivanja ako koristimo previše digitalne tehnologije?
“Mislim da se ozbiljna naučna zajednica još uvijek ne usuđuje da da jasnije smjernice u kom pravcu sve ovo ide. Mi jesmo, sa istraživačke tačke gledišta, našli “dokaze” o povezanosti npr. nervne aktivnost određenih regija mozga, prilikom ove ili one perceptivne stimulacije, ali smo daleko od toga da im damo upotrebljivo značenje odnosno interpretaciju. Uticaj strukture ličnosti, emocija, nagona afilijativnih motiva i drugih psihičkih koncepata je nezanemarljiv i često iz potrebe za brzim i senzacionalističkim rezultatima, čini se namjerno izostavljen.
S druge strane imamo potentan i nezanemarljiv uticaj adekvatno dizajniranih igrica ili audivizuelnih stimulativnih sredstava za djecu, odrasle kao i one namijenjene djeci sa posebnim potrebama. Dakle, postoje fenomenalne stvari i opet se vraćamo na to da je sve stvar izbora.
Zamislite da nemamo pristup svim tim sadržajima na Internetu? To što smo okruženi digitalnom tehnologijom i brzim protokom informacija ne znači da mi zaglupljujemo nego da naš mozak ima lakši pristup tim informacijama. To je suština. Školstvo, koliko je to moguće i potrebno, treba da se prilagodi novonastalom “elektrostimulativnom” okruženju.
Idealno je da dovedete dijete kad primijetite prvu promjenu u ponašanju, ali mi kao roditelji često potcijenimo količinu vremena koju oni provedu pred ekranom/ekranima, pa kažemo to je to, samo par sati dnevno. Кad ozbiljnije pratite šta rade, shvatite da oni na raspustu, po ovim vrućinama, provode i više od deset sati dnevno za nekim od elektronskih uređaja. Ne mora da se stvori adikcija, ali to može da postane životni stil gdje vi ništa drugo ne radite nego igrate igrice ili visite na netu. I tu treba napraviti razliku između prave adikcije i životnog stila u kome nikakave druge sadržaje nemate osim, recimo, gledanja Jutjuba”.
Recimo, da se ne radi o adikciji, nego o stilu života, koliko takav stil utiče na sam razvoja djeteta i formiranje ličnosti budući da su oni još u razvoju?
“Кada govorimo o efektu elektronskih uređaja, količini i protoku svakodnevnih informacija na ličnost, moramo biti svjesni da smo svi mi tome izloženi i da samo od nas zavisi na koji način ćemo koristiti digitalne tehnologije, da li ćemo na poslu gledati filmove ili ići na kobson.nb.rs da pročitamo neki naučni rad. Uzimate ili ne uzimate neke sadržaje. Puno radikalnih stavova tvrdi da se odmah “navlačite” na elektronske sadržaje i činjenica je da se tu radi o hiperstimulaciji, pa je djeci koja izađu iz tog nevjerovatnog 3D svijeta i pogledaju u jezero – ono dosadno jer postanu zavisni od podražaja. Međutim, ta “perceptivna” zavisnost dosta brzo prođe jer ako napravite pauzu od 12 ili 14 sati, vaš organizam se vraća na staro. Određeni uzrasti su selektivno senzitivniji i drugačije reaguju. Recimo, djeca od pet do šest godina, koja igraju igrice, imaju poteškoće s razvojem funkcije pažnje i koncentracije. Кao posljedicu u školskom uzrastu imaju ranjivu pažnju i naravno da im posljedično škola neće biti interesantna, jer treba da kontinuirano ponavljaju uprošćene sadržaje tipa da pišu jednu kosu liniju cijelu stranicu. Opet, mišljenja sam da ovdje ne dolazi do ireverzibilnih posljedica. Кao što dolazi do disperzije, razbijanja pažnje, isto tako to stanje može lijepo da se konsoliduje i to u vrlo kratkom vremenskom roku. Ako se pacijent javi na vrijeme – najkasnije u npr. prvoj godini “adikcije” i ako se tretman uradi kako treba, mi možemo njegovo duševno stanje, u velikom procentu slučajeva da dovedemo u normalu. Naravno, ukoliko imamo adekvatnu saradnju s roditeljima i širom zajednicom, između ostalog, popustljivijih baba i djeda”.
Кako izgleda i koliko traje taj proces liječenja?
“Prvo diferencijalno dijagnostičkim metodama procjenjujemo kvalitet i stepen zavisnosti a sve to spram uzrasta u kojem se pacijent nalazi. Nakon toga se evaluira i koja su to ponašanja mladog čovjeka koja su kompromitovana. Recimo, ako dijete neće npr. da čita, pravimo diferencijalnu dijagnostiku, da li je ono vaspitno zapušteno ili je oponentno pa se razvio poremećaj karakterističan za dati uzrast ili ima neke simptome zavisnosti. U okviru dijagnostičkog tretman, koji traje, procjenjujemo resurse kako ličnosti pacijenta, kognitivne resurse ali i primarne porodice i okruženja u kojem se ponašanje javlja. Psihoterapijske procedure se paralelno sprovode na tri plana – motivacionom, supstitucionom i planu kontrole impulsa i nagona. Dakle, prvo se radi na generisanju intrinzičke motivacije za promjenom ponašanja, njegovom supstitucijom i konačno na kontrolnim instancama ličnosti. To su tri glavna tipa tretmana koji moraju paralelno da se sprovode i liječenje ne bi trebalo da traje duže od 12 do 15 nedjelja, odnosno 2 do 3 mjeseca, jer kod adolescenata brzo dolazi do rezultata. Sa druge strane paralelno radimo i na tome da roditelji preuzimaju odgovornost za svoje dijete – u smislu kontrole i nadzora. Potom se spram napretka određuju dalje intervencije – npr. prvih nedjelju dana treba vidjeti da li dijete može u dogovoreno vrijeme da ustane od kompjutera ili ponovo dolazi do javljanja simptoma apstinencije”.
Šta savjetujete roditeljima, koliko i na koji način da dozvole djeci pristup digitalnim tehnologijama?
“Medicina 21. vijeka isključivo je usmjerena na prevenciju. U skladu sa tim i mi roditeljima savjetujemo kontrolu sadržaja, ali i vremena koje dijete provodi na “gedžetima”. Rijetko koji roditelj provjerava sadržaj, a to bi trebalo činiti barem na nedjeljnom nivou. Važno je da imamo uvid i informaciju šta dijete gleda na Jutjubu, s kim četuje, koji rječnik koristi, koje igrice igra i slično. Naša preporuka za djecu uzrasta do 12 godina, za vrijeme trajanja škole je maksimalno dva puta dnevno po 40 ili 50 minuta sa pauzom od minimalno 15 minuta, i vikendom tri puta po 40 ili 50 minuta sa pauzama ne manjim od 15 minuta. To je optimum po kojem mozak, ali i ličnost u razvoju ostaje bez značajnijih posljedica. Opet pominjem, da iz praktičnog iskustva ne govorimo o ireverzibilnim posljedicama – pod uslovom da zloupotreba ne traje preko 2-3 godine, ali tu nije u pitanju samo direktna zavisnost od igrice nego je došlo i do promjene ličnosti. Gejming postaje djetetov životni stil, preuzeo je sve vrijednosti vezane za njega i dijete ili adolescent samo o tome razmišlja i samo se time bavi. Ovo često imamo kao posljedicu vaspitne deprivacije, odnosno zanemarivanja od strane roditelja koji se nisu u dovoljnoj mjeri potrudili da ponude alternativne sadržaje, što predstavlja preventivni ali i terapijski ključ u rješavanju ovog tipa adikcije. Roditeljsko bavljenje alternativnim sadržajem zahtijeva vrijeme i dodatnu energiju”.
Кako odabrati adekvatne kompjuterske igrice za djecu i da li takve postoje?
“Lično sam ljubitelj tzv. “gedžeta”, poštovalac tehnolohije i nauke – ali i istovremeno zgrožen igricama u kojima ili ubijate ili kradete ili vozite kola, sudarate se i bježite od policije, i to je to – ništa drugo ne radite. Moj jedini komentar kao kliničkog psihologa i psihoterapeuta je da igrice tog tipa ne treba da igraju! Nažalost, vrlo često dolazi i do javne diskvalifikacije djece koja odbijaju ovakav tip igrice, te kasnijeg bulinga. Ali opet akcenat stavljam na roditelje – pa da li je moguće da ne primjećuju da njihova djeca igraju ove igrice – ili se možda slažu da je to u redu, ili minimiziraju potencijalne posljedice. Dokle god možete, utičite na djecu u izboru igrica koje igraju! Nemojte da upadate u zamku da popustite djetetu koje negoduje”.
Da li bi roditelji trebalo naglo da zabrane igricu, s obzirom na to da je nedavno odjeknula vijest da se dječak, navodno, ubio kad mu je majka zabranila da igra omiljenu video-igricu?
“Mi kao profesionalci ne možemo da donosimo realno orijentisane zaključke na osnovu jednog izolovanog primjera. Preventivna mjera jeste zabrana: „Ne možeš to da igraš!” Često sugerišem roditeljima da imaju puno pravo da snažno utiču i na izbor zanimanja i izbora fakulteta. Proces osamostaljivanja mladih ljudi se u posljednjih sto godina nevjerovatno produžio, ljudi se kasnije osamostaljuju i vjenčavaju i samim tim se i ukupna duševna zrelost mladih ljudi pomjerila. Mislim da noviji trend u vaspitavanju djece, po principima “budite prijatelj sa vašim djetetom, razgovarajte” i slično, barem u ovom ambijentu ne donosi željene rezultate. Cijenim da treba da se vratimo dijelom i starijem tipu vaspitanja sa jednom zdravom distancom u odnosu na djecu, ali i vremenom koje provodimo sa njima odnosno emocionalnom razmjenom koja se tokom tog zajednički provedenog vremena dešava. Na taj način zauzimamo pravu poziciju autoriteta, koji nam kao roditeljima i pripada, i bez veće muke uspijevamo zajedno sa djecom da donosimo i strateške odluke vezane, od izbora igrica, pa do fakulteta. Djeca, objektivno nemaju realne kriterijume i ambijent u kome živimo je izmijenjen i dijelom je nastao kao posljedica nekritičnosti kako roditelja tako i šireg okruženja gdje se sve pasivno prihvata, poput gledanja rijaliti programa, gdje na svakih deset sekundi imate seksualno provocirajući sadržaj. Pasiviziran roditelj se povlači, a ako mi, kao roditelji ne uzmemo stvar u svoje ruke, ko će?”.
Pohvale za CDM na dobrim tekstovima!