UN-ova Konvencija o pravima djeteta i drugi internacionalni i regionalni ugovori o ljudskim pravima zahtijevaju od država potpisnica da zabrane tjelesno kažnjavanje djece u svim slučajevima.
Primjetan je rast svijesti o nasilju nad djecom pa je sve više država u potpunosti zabranilo tjelesno kažnjavanje djece. Potpunu zabranu tjelesnog kažnjavanja djece, uključujući i ono kod kuće, do danas je uvela 51 država, dok je najmanje 55 država iskazalo opredijeljenost potpunoj zabrani.
Država koja je 1979. prva uvela potpunu zabranu bila je Švedska, a na drugu državu, Norvešku, čekalo se devet godina. Posljednja koja je uvela potpunu zabranu, 25. oktobra ove godine, je Slovenija.
Napredak je postignut i u zabrani tjelesnog kažnjavanja van kuće, tako da 128 država ima zabranu u školama, 138 država ima zabranu u kaznenim institucijama, a kao kazna za zločin zabranjeno je u 164 države.
Uprkos postignutom napretku samo 10 posto djece u svijetu zakonom je zaštićeno od tjelesnog kažnjavanja. Vlade 92 države još se nisu javno opredijelile za promjenu zakona, a u 69 država tjelesno kažnjavanje nije u potpunosti zabranjeno u školama.
Bičevanje, šibanje, batinanje još je zakonito po državnim, tradicionalnim ili vjerskim pravima, kao kazna za zločin koji počine maloljetnici u: Afganistanu, Bahamima, Bangladešu, Barbadosu, Bocvani, Brunejima, Kolumbiji, Dominikanskoj Republici, Ekvadoru, Grenadi, Gvajani, Indiji, Indoneziji, Iranu, Kiribatima, Libiji, Maleziji, Maldivima, Mauritaniji, Nigeriji, Pakistanu, Kataru, Saudijskoj Arabiji, Singapuru, Somaliji, Svetom Vincentu i Grenadinima, Palestini, Tongi, Tuvaluu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Tanzaniji, Vanuatuu, Jemenu i Zimbabveu.
