Djeca imaju nevjerovatnu sposobnost upijanja informacija od samog rođenja, naročito u ranoj fazi kada tek počinju da razumiju društveni svijet oko sebe, mnogo prije nego što progovore.
Čuveno istraživnje sa Univerziteta u Vašingtonu 2014. godine napravio je eksperiment kako bi stručnjaci pokazali da djeca već sa 15 mjeseci mogu da prepoznaju ljutnju tokom posmatranja socijalnih interakcija – i da zatim koriste tu emocionalnu informaciju da bi odlučila kako će sama da se ponašaju.
Ova studija, objavljena u oktobarsko-novembarskom izdanju časopisa „Cognitive Development“, predstavlja prvi dokaz da i tako mala djeca mogu da koriste više različitih vizuelnih i emocionalnih signala kako bi razumjela motivaciju ljudi iz svoje okoline.
“Sa 15 mjeseci djeca već pokušavaju da shvate društvena pravila i predvide kako će ljudi reagovati“, objašnjava autorka studije, profesorka psihologije i istraživačica Instituta za učenje i nauke o mozgu, Beti Repačoli.
“Ono što smo otkrili jeste da djeca koja još ne govore mogu da povežu vizuelne i emocionalne signale kako bi razumjela druge – što je izuzetno složena kognitivna vještina za taj uzrast.“
Rezultati su takođe pokazali vezu između impulsivnosti i sklonosti da ignorišu tuđu ljutnju – što bi mogao biti rani pokazatelj da neka djeca kasnije mogu imati problema sa poštovanjem pravila.
“Samokontrola je jedna od najvažnijih vještina koje dijete razvije u prve tri godine života“, dodaje koautor studije, Endru Melcof.
“Naša istraživanja pokazuju da većina mališana umije da reguliše svoje ponašanje, ali postoji velika individualna razlika. To može biti značajan pokazatelj njihove spremnosti za školu.“
Kako je izgledao eksperiment?
U istraživanju je učestvovalo 150 mališana, starih 15 mjeseci – podjednako dječaka i djevojčica. Svako dijete je sjedjelo u krilu roditelja i posmatralo istraživača koji je demonstrirao kako se koriste različite igračke. Sve igračke su imale pokretne djelove i proizvodile su zvukove – na primjer, niz plastičnih perli koje su zvečale kada se ubace u čašu, ili kutija koja je „zujala“ kada se pritisne drvenim štapićem.
Djeca su posmatrala sa velikim interesovanjem – naginjala su se ka stolu i pokazivala prstom. Zatim je u prostoriju ulazila druga osoba – tzv. „emoter“ – i sjedala blizu stola. Istraživač je ponovio demonstraciju, ali je emoter sada reagovao ljutito, nazivajući postupke sa igračkama „iritantnim“ i „dosadnim“.
Nakon što su posmatrala ovu simulaciju sukoba, djeca su dobila priliku da se sama igraju igračkama, ali u različitim uslovima. U nekim slučajevima emoter je napuštao prostoriju ili okretao leđa, pa nije mogao da vidi dijete. U tim situacijama djeca su bez zadrške uzimala igračke i ponavljala ono što su prethodno vidjela.
Međutim, kada je emoter ostajao u prostoriji i gledao dijete (ili se pravio da čita časopis, ali bio prisutan), većina mališana je oklijevala – u prosjeku oko četiri sekunde – prije nego što bi dotakla igračku. Čak i tada, rjeđe su oponašala postupke koje su prethodno vidjela.
Da li temperament djeteta igra ulogu?
Studija nije uzimala u obzir koliko su djeca bila izložena konfliktima kod kuće, kao što su rasprave između roditelja ili nasilni sadržaji na televiziji. Ipak, Repačoli ističe da emocionalno „naelektrisana“ porodična atmosfera može uticati na to da neka djeca postanu neosjetljiva na ljutnju, dok druga mogu da reaguju previše burno.
How arguments/fights between adults affect a child pic.twitter.com/ApizgJkJTJ
— Best of Philosophy (@BotPhilosophyQ) April 2, 2025
Roditelji su takođe popunjavali upitnik o ponašanju u ranom djetinjstvu, koji mjeri impulsivnost kroz pitanja poput: “Koliko vaše dijete razmišlja prije nego što donese odluku?“
Istraživači su otkrili da su djeca sa višim stepenom impulsivnosti češće kršila pravila čak i kada je ljutita osoba bila prisutna i posmatrala ih.
Repačoli i Melcof sada prate istu grupu djece, koja su sada školarci, kako bi vidjeli da li ponašanje sa 15 mjeseci može da predvidi njihovu sposobnost samoregulacije u starijem uzrastu.
„Naš cilj je da djeca razviju sposobnost da se samostalno regulišu, da prepoznaju signale iz okoline i na osnovu njih procjene šta je društveno prihvatljivo“, zaključuje Repačoli.
