Ako ste roditelj maštovitog djeteta, onog koje vrlo dobro umije da laže, znajte da su njegove verbalne sposobnosti jače nego kod vršnjaka. To nije obavezno loš znak. Ta djeca moraju da imaju vrlo dobre vještine da bi se držala jedne priče i upamtila je. Laž može da bude signal da pred sobom imate izuzetno sposoban mali um, prenosi Nedeljnik.
Rezultati jedne studije to potvrđuju i daju dobar alibi roditeljima koji u kući imaju “malog manipulatora”.
Prva stvar koju neka djeca nauče, osim psovki, koje se kasnije šire kao zaraza, pa klinac krene da ih ispaljuje i gdje ne treba, nauče da slažu da mama i tata nisu kod kuće. Ili da ne mogu da se jave na telefon. Kada će se to dogoditi, zavisi od porodice, iako se svaki normalan roditelj trudi da nauči dijete da je “ružno lagati”, posebno lagati roditelje. Za ostale… To je promjenljiva kategorija.
Ipak, jedna stara studija iz 1989. otvorila nam je oči da djeca počinju da lažu još od druge godine, što daje potpuno drugu sliku o tome ko ih je tome naučio. Ipak, postoje oni slabi lažovčići, koji ne umiju da vam kažu nešto bez tjelesne reakcije, griže savjesti ili već nekog uznemiravanja. Ima i onih mangupa koji ne trepnu.
Ali kada i zašto postaju dobri u smišljanju laži?
Prema novoj studiji Žurnala eksperimentalne psihologije, neki osmogodišnjaci imaju sve potrebne vještine da prikriju tragove laži, a oni bolji lažovi imaju jaču radnu memoriju, posebno verbalnu, sposobnost da ukapiraju više informacija o riječima i jeziku odjednom u odnosu na svoje vršnjake.
Za studiju, 114 šestogodišnjaka i sedmogodišnjaka moralo je da odigra jednu igru, odgovaranja na tri pitanja. Ako pogode sva tri, dobiće nagradu. Prva dva bila su laka: kakvu buku pas pravi? I koje boje su banane? Treće je zahtijevalo da pogađaju jer je pitanje glasilo kako se zove dječak iz crtaća Svemirski dječak? Sva pitanja bila su ispisana na kartici ispred djece, sa četiri ponuđena odgovora za svaki. Tačni odgovori nalazili su se na poleđini svake od tri kartice, kao i jedna fotografija koja nije imala nikakve veze sa odgovorima, i svaki put kad bi odgovorili na pitanje, ispitanik bi okrenuo karticu i pokazao tačan odgovor. Kod trećeg pitanja, izašao bi odmah po postavljanju i rekao svakom djetetu da ne smije da viri. Naravno, kamere su bile postavljene.
Rezultati bi bili zapanjujući. Većina je zaista poslušala i nije virila. Samo četvrtina je pogledala odgovor, a svi mali prevaranti zaokružili bi odgovor tek kad se ispitanik vratio u sobu. (Za one koji se pitaju, ime dječaka iz crtaća bilo je Džim.) Oni koji su dali tačan odgovor, bili bi podvrgnuti novim “klopka” pitanjima. Pitali su ih da li mogu da pogode boju napisanog ili šta je na slici. Ako su se pravili da ne znaju, ili su namjerno pogrešno pogađali, klasifikovani su kao dobri lažovi. Ali nešto više od polovine pomenutih malih lažova otkrilo se tako što bi tačno “pogodilo” da se na poleđini kartice nalazi i slika majmuna, nešto što ne bi mogli da znaju nikako bez gledanja.
Poređenja radi, druga grupa djece prošla je kroz isti test, ali im je dozvoljeno da “zavire” ispod kartice. Tako je mjerena i verbalna i audio-vizuelna radna memorija svakog djeteta, tj. mogućnost skladištenja više slika istovremeno.
“Potreban je mentalni trud da upamtite sve o tome šta ste uradili, o tome šta istraživač zna i da planirate način da ne budete uhvaćeni”, kaže autorka studije Trejsi Alovej. Ogromne razlike su i u ponašanju malih prevaranata, onih dobrih i onih loših.
“Gledajući video testiranja, mogli smo da napravimo jasnu razliku u njihovim odgovorima na osnovu njihovih radnih vještina pamćenja. Oni s lošom radnom memorijom bi se uznemirili pri odgovoru, dok bi oni sa dobrom radnom memorijom čak ponudili objašnjenje za to kako znaju tačan odgovor o crtaću. Neko bi rekao da mu je to omiljeni crtać: gledam ga svake subote, tako da znam odgovor, a drugi bi rekao: jedan od mojih članova porodice se zove Džim, pa sam pomislio da bi to mogao da bude odgovor.”
Kad imate malog manipulatora u kući, verovatno pomišljate u šta će izrasti. Ali stručnjaci kažu da to ne mora uopšte da bude loš znak, niti katastrofa što je baš vaše dijete lažov. To je prirodan način testiranja granica i razvoja misaonih vještina, i mnoga djeca to rade – pa čak i odrasli, u stvari.
“Znamo da odrasli lažu tokom otprilike jedne petine njihove društvene interakcije u trajanju od najmanje deset i više minuta”, kaže autor studije, psiholog sa Univerziteta Šefild Elena Hoička.
