Kako pomoći djetetu da se izbori sa strahovima

Prvi strah se javlja već u prvim mjesecima života, i to je strah odvajanja od roditelja. Oko šestog mjeseca života, dijete može imati izražen strah ne samo od nepoznatih osoba, već od svih onih koji nisu dio njegovog najbližeg okruženja, što ponekad obuhvata i bake i deke, ako ih ne viđa svakodnevno, ali i mnoge druge koje vi ne doživljavate kao nepoznate.

Najčešći strahovi u predškolskom periodu

Strah od mraka

Dijete ne želi da ostane samo u mračnoj sobi, insistira da svijetlo bude uvijek upaljeno.

Savjet: Vježbajte prevazilaženje ovog straha čestim razgovorima i igrama u mraku (igre asocijacija, pogađanja i slično, tj. igre koje ne zahtijevaju osvjetljenje).

Strah od neke institucije (obdanište, škola)

Ovaj strah može imati uzrok u nečemu što je dijete čulo i pogrešno razumjelo, ili lično doživjelo.

Savjet: Razuvjerite ga predstavljajući mu pozitivne aspekte.

Strah od neke osobe (vaspitačice, učiteljice, druga iz odeljenja, rođaka…)

Savjet: Iako su ovi strahovi brzi, kratki i prolazni, ako se zadrže u ponašanju djeteta, razgovarajte sa osobom od koje se dijete plaši.

Strah od ljekara, zubara, injekcija

Dijete je ili imalo bolna iskustva i ne želi da ih ponovi, ili je iz vaših razgovora zaključilo da je to nešto “strašno”. S obzirom da i mi kao odrasle osobe, imamo ove iste strahove, teško ćemo ih iskorijeniti kod naše djece.

Savjet: Pomaže ako kontrolišete ono što govorite u djetetovom prisustvu, i naravno, ako ste što manje u kontaktu sa ovim profesijama.

Strah od vještica, babaroga, čarobnjaka

Imaginarni likovi iz bajki i dječjih filmova nisu za dijete manje strašni samo zato što vi, kao odrasle osobe, znate da oni ne postoje.

Savjet: Ne govorite kako je smiješno da se plaši onoga što ne postoji, i ne insistirajte da gleda filmove sa ovim likovima da bi se razuvjerilo (po principu: “klin se klinom izbija”). Tako njegov strah samo produbljujete.

Upravo su ovi raznovrsni strahovi najčešći uzroci dječjih košmara i noćnih mora. Uzroci mogu biti i nedovoljno prerađeni doživljaji iz svakodnevice djeteta, reakcija na neku veliku promjenu u ličnom okruženju ili reakcija na stres.

Noćne more

Dječji snovi u ranom predškolskom uzrastu su uglavnom posljedica neprerađenih doživljaja iz svakodnevnog života. Međutim, kako dijete odrasta i stiče sve više znanja i iskustava iz svoje okoline, tako se mijenja i sadržaj njegovih snova. Istovremeno, dobija i brojne informacije, utiske, slike, dileme, nejasnoće sa kojima ne uspijeva samostalno da se izbori. U uzrastu od sedam godina snovi mogu prerasti u veoma zastrašujuće i teške noćne more.

Noćne more imaju uzroke u opterećujućim doživljajima ili situacijama u svakodnevnom životu djeteta. Uobičajeni uzroci noćnih mora su različiti stresovi u porodici (razvod, česte svađe roditelja, selidbe, smrt neke bliske osobe…) i djetetovog okruženja (iz obdaništa, na primjer). Takođe, mogu biti povezani sa fizičkim promjenama kod djeteta, kao znak smanjenog imuniteta, početka bolesti (upale uha, rast novog zubića…).Noćne more se obično javljaju u drugoj polovini noći. Kada se probudi, često uz vrisak, dijete je potpuno svjesno, sasvim budno, veoma uplašeno. Ponekad plače toliko snažno da jedva uspijevate da razumijete ono što pokušava da vam objasni. Nećete uspjeti odmah, ali pokušajte sljedećeg dana da porazgovarate o tome da li se sjeća šta je sanjalo. Pričanje o tome je jedan od načina prevazilaženja samog problema. Ali, u trenutku kada se probudi, daleko je važnije da dijete čvrsto zagrlite. Tjelesni kontakt u ovakvim prilikama je neizmjerno važan.

Noćni strahovi

Noćni strahovi su blaža forma noćnih mora. Uzrok je najčešće stres, ali može biti i nasljedna sklonost. Dijete ima teškoća da čvrsto zaspi, odnosno, da pređe iz faze plitkog u fazu dubokog sna. Javlja se uglavnom ubrzo pošto je zaspalo. Kada se probudi, vrišti i veoma je uznemireno. Nije potpuno svjesno, ponaša se nekontrolisano. Ponekad ne primjećuje svoje okruženje, djeluje kao da gleda kroz vas, i ne pokazuje znake da prepoznaje bilo šta iz svoje okoline. Iako može da ustane, hoda, i da bude fizički aktivno, dijete zapravo, nije budno. Nemojte ga nasilno buditi, ako vam dopusti – zagrlite ga.

Ponekad, kao rezultat straha pojavljuju se tikovi i mucanje.

Tikovi

Tikovi su nagli, iznenadni, nevoljni pokreti grupe mišića koji se javljaju nekontrolisano. Najrasprostranjeniji oblik tika i najčešći na uzrastu od četiri ili pet godina je žmirkanje, pravljenje grimasa ili trzanja glavom. Ipak, mogu se manifestovati i kao treptanje, namigivanje, izvijanje vrata, podizanje ramena, nakašljavanje, uzdisanje… itd. Ponekad predstavljaju i odbrambeni mehanizam ali mogu biti i navika imitiranja sličnih pojava kod odraslih. Takođe, ponekad se javljaju kao posljedeca pojedinih preležanih bolesti. S obzirom da je tik tjelesni odraz psihičkog problema, potrebno je otkriti uzrok kako bi se nevoljni pokreti eliminisali. To je, istovremeno, i najteže, jer su strahovi, patnje, zbunjenost i druga emocionalna stanja uglavnom prikriveni. U nekim slučajevima tikovi se javljaju samo jednom, dok se kod drugih naizmjenično gube i pojavljuju tokom više mjeseci.

Šta još treba da znate o tikovima?

-Kod tikova ne pomažu kazne, batine, ucjene, pretjerana zabrinutost.

-Najčešći uzroci su preopterećenost djeteta i neko emocionalno stanje. Zato pomaže da učvrstite vaše rituale, pronađete porodični ritam.

-Proniknite koje emocionalno raspoloženje prethodi tiku i kada se on javlja. Tada pokušajte da ga preduprijedite (skretanjem pažnje na nešto drugo), ili da eliminišete sadržaje koji su do njega doveli.

-Pokažite djetetu kako izgleda drugo dijete koje ima tikove ili probajte da mu pokažete u ogledalu kako to izgleda.

Mucanje

Ponekad se, kao posljedica straha, nesigurnosti ili pokušaja da se pokaže u najboljem svijetlu, javlja i mucanje. Uz adekvatan pristup, vas kao roditelja a po potrebi i odgovarajućeg stručnog lica (psiholog, logoped), ova pojava se brzo prevazilazi.

Najvažnija sugestija roditeljima prilikom djetetovog mucanja jeste da promijene način na koji slušaju i reaguju na svoje dijete.

Kako možete da pomognete djetetu koje muca?

-Slušajte ne samo šta već i kako nešto kaže.

-Dozvolite djetetu da završi misao bez prekidanja.

-Ne požurujte ga, važno je da ima dovoljno vremena da odgovori.

-Kada završi rečenicu napravite pauzu od 2 – 3 sekunde prije nego što odgovorite, jer tako iz vašeg primjera dijete uči da sporije govori.

-Koristite jednostavan rječnik.

-Održavajte kontakt očima dok razgovarate.

-Izbjegavajte dopunjavanje djeteta, kao i završavanje rečenice umjesto njega.

-Na djetetovo pitanje odgovarajte polako i bez žurbe, upotrebljavajući neke od riječi koje je ono upotrijebilo. Na primjer, dijete kaže: “Ja vidim meddddu,” a vi kažete: “Aha, vidiš medu, baš je sladak…”

Kako ćete se izboriti sa dječjim strahovima?

Ozbiljan pristup

Iako odrastanjem dijete prolazi kroz brojne faze, nemojte njegove košmare i noćne more posmatrati kao jednu od njih. Svaki izraz vašeg razumijevanja je dobrodošao (“Razumijem da ti je teško, i ja sam se toga plašio kada sam bio tvojih godina…”). Najgore što možete da učinite jeste da kažete: “Glupo je da se toga plašiš, pa ti si već veliki dečak”, i slično.

Informišite se o mogućim uzrocima

Uprkos vašem zalaganju, ne možete znati sve što dijete čuje ili vidi i kako će se sve to na njega odraziti. Događaji koji su stresni za dijete, vama uopšte ne moraju da izgledaju tako. Za dijete uzrok zbunjenosti može da bude i nešto što je čulo pa pogrešno razumjelo, nešto što je slučajno vidjelo, doživjelo, nešto što ga je uplašilo, uznemirilo, zbunilo.

Rituali

Prije spavanja koristite rituale uspavljivanja, pričanje priča, zajedničke igre… Vaša posljednja rečenica prije nego napustite dječju sobu neka uvijek bude ista, umirujuća i sasvimo lična (na primjer: “Lijepo spavaj, volim te najviše.”), Utvrdite i vrijeme odlaska na spavanje i ostanite dosljedni u njegovom sprovođenju. Red i disciplina učvršćuju dječje uvjerenje da u porodici vlada određena hijerarhija, što stvara osjećanje sigurnosti.

Posvetite djetetu svoje vrijeme

Pokušajte da razgovarate. Pitajte dijete šta ga muči, da li je dobro, šta se dešava u vrtiću ili školi, kako je provelo popodne kod bake, da li ima svog najdražeg druga, hoće li možda da se igra nečega sa vama po njegovom izboru. Pokažite mu da za njega imate vremena i da na vas može računati.

Stručna pomoć

Iako je sigurno da imate najbolje namjere, moguće je da nije u vašoj moći da pomognete djetetu. Tada se obratite stručnom licu, dječjem psihologu ili pedagogu koji sigurno ima više iskustva u borbi sa dječjim problemima.

Porodična atmosfera

Pokušajte da “opustite” porodičnu atmosferu, više se igrajte, manje vičite, manje se svađajte sa ukućanima… Podsjetite dijete da ga volite, pokažite mu to kako neverbalno, zagrljajima i poljupcima, tako i otvorenim, direktnim izjavama.