Zbog toga što im se već od ranog djetinjstva daju mobilni telefoni, u ordinaciju dr Vlajka Panovića dolaze djeca sa bizarnim ponašanjima, zavisna od pametnih uređaja, a veliki broj roditelja ne može da uspostavi minimalnu komunikaciju sa djetetom, što je, kako kaže, veoma tužno. On je sa medijima podijelio neke od slučajeva sa kojima se susretao i dao savjete roditeljima kako da primijete prve znake zavisnosti.
Dijete od dvije i po godine iz Srbije završilo je na odvikavanju od gladanja crtanog filma “Pepa prase”, nakon što je danima provodilo po sedam sati gledajući taj crtać i počelo bizarno da se ponaša, nevjerovatan je slučaj zavisnosti koji je u svojoj praksi zabilježio klinički psiholog Vlajko Panović.
“Roditelji su doveli dijete zbog nesvakidašnjeg, bizarnog ponašanja. Dijete je mirisalo stopala gostima, zavlačilo se pod sto i skičalo kao prase”, priča za “Blic” ovaj psiholog.
Kada je slučaj završio u njegovoj ordinaciji, Panović je pitao roditelje da li dijete možda gleda crtani “Pepu prase”, na šta su mu oni odgovorili potvrdno i dodali da dijete taj crtani obožava i da ga gleda i po sedam sati dnevno.
“Ako nego konzumira neku vrstu informaciju u toj količni, kod djeteta sadržaji tog crtanog filma postaju dominatni dio njegovog iskustva prema realnosti i zato dijete reprodukuje naučeno ponašanje”, ispričao je, psiholog Panović.
A onda su ga izveli na igralište…
Rješenje je uslijedilo kada su roditelji izveli dijete napolje na igralište i ponudili mu neke druge sadržaje kao što su skakanje, igranje na vazduhu sa drugom djecom…
“To je bilo sve ono što se u realnom životu naziva pravom igrom, gdje se stvara osjećaj radosti i smijeha, u kome je dijete živi učesnik među drugom djecom, a ne pasivni prijemnik virtuelnih sadržaja iz crtanog ili video igara”, kaže on.
Poslije nekoliko dana, dodaje, dijete je potpuno prestalo da gleda crtani film zato što su mu se roditelji posvetili na potupno drugačji način.
“Neki roditelji danas nisu posvećeni dovoljno svojoj djeci. Poslije izvjesnog vremena dijete je postalo srećno i u potpunosti zaboravilo na crtani film”, objasnio je Vlajko Panović.
Histerija zbog mobilnog telefona
Već od ranog djetinjstva, djeca znaju da koriste mobilne telefone, iako u početku to može da posluži kao neka vrsta animacije, iz dana u dan tako najbrže dolazi do zavisnosti od ovih uređaja.
On je podijelio i slučaj četvorogodišnjeg dječaka koji je bio opsjednut mobilnim telefonom. Dječak živi u višečlanoj i višegeneracijskoj porodici gdje svi puno koriste mobilne telefone. Nije išlo u obdanište, a telefon mu je bio glavna perokupacija.
“U jednom momentu, dijete je htjelo da telefonira, a kada mu majka to nije dozvolila uslijedila je njegova burna rekacija. Dijete je počelo da vrišti i na kraju je bacilo telefon. Poslije toga došli su kod mene da potraže pomoć”, ispričao je psiholog Panović.
Sve ovo je jako tužno
Fenomen sve veće prisutnosti ekrana u ljudskim životima, mogu da proizvedu brojne nedostake. Sve je veći broj ljudi koji malo vremena provode družeći se sa drugima ili radeći neki kreativni posao.
“Mi se ne poznajemo, a već smo počeli da se otuđujemo. Ogroman broj porodica ne može da uspostavi minimalnu komunikaciju sa svojom djecom i to je stvarno jako tužno”, istakao je klinički psiholog.
A da djetetu ponudite drugačije sadržaje i to svojim primjerom?
Provedeni sati i dani na internetu i društvenim mrežama, mogu negativno uticati na nas, pogotovu na djecu gdje dolazi do izražaja veliko nezadovoljstvo, kao i prisustvo imaginarnog svijeta.
“Djeca se otuđuju od suštine i žive u jednom nestvaranom, bajkovitom svijetu, koji im na njihovu radoznalost nudi mnogo toga što je nevaspitano, nepoučno i agresivno”, objasnio je psiholog Panović.
Prvi vidljivi simptomi zavisnosti
Poznato je i da današnja djeca veliki dio svog slobodnog vremena koriste hipnotisano igrajući video igrice.
Zahvaljujući softverskim kreacijama u video igrama, objašnjava Panović, igrač ostaje fiksiran za ekran, sa maksimalnom koncentracijom pažnje na moguće iskušenje ili izazove, a sve to troši njegovu mentalnu energiju.
Potom se, kaže, javljaju određeni simpotomi zavisnosti, prije svega suve oči, cupkanje nogama za računarom, hipnotička vezanost za ekran, isključenost iz realnih životnih tokova.
“Na primjer, roditelji više desetina puta dozivaju djecu da dođu da ručaju, a oni odgovaraju sa “sad ću”, tu već imamo problem, kao i zanemarivanje obaveza, lične higijene, odlaska u toalet i konzumiranje obroka. Često reaguju negodovanjem i agresijom kada im se neko od članova porodice obrati”, objasnio je psiholog Panović.
S obzirom na to da su svi ti “pametni” uređaji tekovina 21. vijeka, bez kojih je savremani život nemoguć, postavlja se pitanje gdje je granica.
“Roditelji ne treba da se oslanjaju na dogovor sa djecom, već da ograničenje dođe spolja, gdje će boravak ispred ekrana doći tek poslije odrađenih obaveza u školi i kući”, savjetuje ovaj klinički psiholog.
Zabrana nikako
Panović, striktno naglašava, da roditelji nikako ne koriste metodu “zabrane bilo čega”, kako bi podigli svoj autoritet, jer onda djeca počinju da lažu i kriju stvari.
“Dijete do 3 godine ne bi trebalo da ima kontakte sa ekranima bilo koje vrste, samim tim neće konzumirati te sadržaje, a roditelji su dužni do punoljetstva djece da omoguće razvoj njihovih potencijala, da organizuju sebe u vremenu i prostoru, da razviju zdrave obrasce življenja, da razlikuju dobro od zla, razviju empatiju da bi mogli da razumiju druge ljude, da razviju strpljenje i solidarnost prema drugima koji su slabiji i drugačiji”, istakao je Panović.
Dodaje da upotreba interneta podrazumijeva edukaciju djece, a samo da se fokusiraju na zabavu. Mnogima je zabava postala osnovno zanimanje i to nije dobro, treba biti svjestan i da je interenet od velike koristi.
Djeca moraju da imaju obaveze
“Mi ne možemo da zaustavimo točak tehnološkog razvoja, već da se trudimo da razumijemo korisnu vrijednost tih pomagala, a ne da djecu pasivno prepustimo da oni postaju žrtve prevelikih iskušenja. Bilo bi dobro da roditelji zajedno učestvuju sa djecom kada gledaju crtane filmove ili igraju igrice, da bi pomogli djeci da razumiju nevaspitne i neprirodne sadržaje”, savjetuje on.
On apeluje na sve roditelje da ne štite djecu od obaveza i radova.
“Naprotiv, pomozite im da zavole život kroz pravu igru i da provode što više vremena u prirodi”, zaključio je Panović.
