Razgovor s djecom može biti jednostavan. Oni imaju mišljenje o svemu i priče o svačemu. Svijet vide u potpuno drugom svijetlu i mogu cijelo popodne da provedu postavljajući pitanja, prenosi Zelena učionica.
No ponekad je jako teško pronaći prave riječi za razgovor s djecom. Kad odlučujete kako reagovati na crtež na zidu, ili u borbi s beskrajnim „zašto ne mogu” ili kako biste jednostavno održali zdrav odnos s djecom koja ne vole da pričaju, nije baš jednostavno pronaći prave riječi.
U izazovnim situacijama naša frustracija ili umor nadviju se nad nas zamagljujući bilo kakvu smislenu rečeničnu strukturu koju bismo mogli sastaviti. Pritisak je tu, treba da koristimo „svoje riječi”, ali sve što uspijemo da istisnemo je primitivni zvuk, nešto između režanja i glasnog uzdaha.
U tim izazovnim trenucima za roditelje je dobro da imaju nekoliko poznatih i djelotvornih izjava u rukavu.
1. “Istovremeno…”
Upotreba riječi „ali” može da zakomplikuje već napeti razgovor. Često se smatra negacijom svega što dolazi prije nje pa tako može da zbuni i povrijedi onoga kome je upućena. Izjava „Volim te, ali…” ili „Žao mi je, ali…” ispadne kao „Volim te, ali ne dovoljno.” Ili „Žao mi je, ali baš i nije.”
Umjesto nje, koristite riječ „istovremeno”. Ova riječ potvrđuje i ono ispred i ono iza nje kao jednako vrijedno.
“Volim te. Istovremeno, ne mogu ti dozvoliti da povređuješ druge.”
“Žao mi je što si uznemiren/a. Istovremeno, bježanje od mene nije sigurno.”
2. “Treba da…/Hoćeš li…”
Ako naš zahtjev zvuči kao da ima više opcija, može da izazove sukom sa voljom djeteta.
Obično postavljamo pitanja u formi „Jesi li spreman/spremna za ručak?” ili „Kako bi bilo da te obučemo?” ili „Hoćeš li da pokupiš svoje igračke?” Ti izrazi su odlični AKO stvarno mislimo da damo mogućnost izbora.
Ako djetetu ne dajemo tu mogućnost, treba biti određeniji. „Molim te, dođi da ručaš.” „Molim te, treba da se obučeš.” „Molim te, treba da pokupiš svoje igračke.”
3. “Vidim…”
„Vidim da dvoje djece žele istu igračku…” „Vidim da si vrlo uznemiren/a…” Iznoseći svoje viđenje kada naiđete na problem pomaže da ne zvučite optužujuće ili da ne iznosite pretpostavke. To svima pomaže da ostanu otvoreni za rješavanje problema jer krećete iz pozicije razumijevanja umjesto optuživanja.
Jednostavno nabrajajte ono što vidite bez optuživanja. Zatim, pozovite dijete da se uključi u razgovor i dopuni vaše izjave.
4. “Reci mi…”
Slično kao i pod 3, ključno kod ovog izraza je da se ne iznose pretpostavke. Ako pokušavate da shvatite šta se događa u raspravi između prijatelja ili ste znatiželjni šta crtaju ili grade kockama, bolje je pitati dijete što se događa nego pretpostavljati.
“Reci mi nešto o svojoj slici…” je bolje od “Kakav divan medvjed!” (Naročito kad je medvjed u stvari pas.) „Reci mi šta se dogodilo…” je djelotvornije od „Ne mogu da vjerujem da si je udario!” (Naročito kad je udaranju prethodilo dva sata podbadanja.)
5. “Volim da te gledam kako…”
Ovo je odličan izraz koji treba da imate u pripremi za proaktivnu izgradnju odnosa svaki dan. (Isplati se svaki put kad se dogode teški trenuci.)
Kad im date do znanja da ih gledate i uživate u njima, doprinosite izgradnji njihove samosvjesnosti. Ponekad je najbolje što možemo da uradimo kako bismo motivisali dobro ponašanje i izgradili dobre odnose jednostavno primijetiti dobro ponašanje koje se već događa.
Želimo da im pružimo pomoć bez oduzimanja njihove odgovornosti
“Volim da gledam kako se igraš sa svojom braćom.” „Volim da slušam kako sviraš klavir.” “Volim da gledam kako gradiš nešto od kocaka.” Ovo je jednostavan izraz koji djetetu daje do znanja da ga primjećujemo dok nas istovremeno podsjeća da usporimo kako bismo primijetili stvari oko nas.
6. “Šta ti misliš da bi ti mogao/mogla da uradiš…”
Kao iskusnim rješavačima problema, izazov nam je da ne uletimo svaki put i riješimo svaki problem. Važno je da djeci pružimo priliku i vježbamo s njima rješavanje problema.”Šta ti misliš da bi mogao/mogla da uradiš kako bi se tvoja sestra bolje osjećala?” “Šta ti misliš da bi mogao/mogla da uradiš kako bi se pomirio/pomirila s prijateljem?” „Što ti misliš da bi mogao/mogla da uradiš kako bi svi došli na red?”
Primijetićete da djeca ovim nisu samo pozvana da smisle rješenje već i da donesu odluku.”Šta TI misliš da bi TI mogao/mogla da uradiš…”
7. “Kako mogu da ti pomognem…”
Često je očigledno da je dejci potrebna naša pomoć, ali želimo da budemo sigurni da pomažemo, a ne da spašavamo situaciju. Želimo da im pružimo pomoć bez da im oduzmemo njihovu odgovornost.
“Kako mogu da ti pomognem s ovom razbijenom čašom?” „Kako mogu da ti pomognem u čišćenju tvoje sobe?” “Kako mogu da ti pomognem da bolje razumiješ zadatak?”
8. “Ono što znam je…”
Postoje trenuci kad nam djeca kažu nešto što ZNAMO da nije istina. No kad im kažemo „To je laž!” obično se povuku ili zauzmu odbrambeni stav.
Bilo da je u pitanju laganje, izmišljanje ili potpuni nesporazum, možemo izbjeći raspravu ili pretjeranu reakciju smireno iznoseći činjenice koje su nam poznate.
“Ono što znam je da su na tanjiru bila četiri keksa kad sam otišla.” „Ono što znam je da se igračke ne kreću same od sebe.” “Ono što znam je da Jelenina mama nije bila kod kuće danas.”
9. “Pomozi mi da razumijem…”
Pozivajući dijete da vam pomogne da razumijete je manje optužujuće od „objasni”. Daje im do znanja da ne razumijete, ali ŽELITE da razumijete.
“Pomozi mi da razumijem kako je ovo dospjelo ovdje.” „Pomozi mi da razumijem šta se dogodilo.”
10. “Žao mi je…”
Nisu djeca uvijek oni koji griješe u teškim situacijama. Ponekad su naši nedostaci prava prilika za učenje. Kad se izvinimo za naše greške, pokazujemo im kako se pravilno izvinjavati, ali ih istovremeno učimo i da svi griješimo.
Kad čuju da priznajemo i izvinjavamo se, uče da i oni to mogu da urade. I dodatno, kada popravljamo naše odnose, osnažujemo ih.
11. “Hvala…”
Uz teške situacije, treba da primijetimo i one dobre. (Čak i dobre trenutke stvarno teškog dana.) Baš kao što mi želimo da znamo da se naš svakodnevni rad cijeni, tako i djeca žele da znaju da su njihova nastojanja primijećena.
“Hvala što si spakovao/spakovala svoj ručak danas.” “Hvala što tako dobro slušaš.” “Hvala što si pomogao/pomogla sestri.” Čak i “Hvala što si ispunio/ispunila sve svoje obaveze. Znam da si želio/željela prvo da uradiš neke druge stvari. (Neizrečeno: jer si to isplanirao/isplanirala.) Cijenim što si to uradio/uradila iako je bilo teško.”
12. “Volim te…”
Uz sve riječi koje tražimo, ove dvije bi trebalo jednostavno i često koristiti. Iz naših riječi i djela djeca bi trebalo da znaju da ih, bez obzira na to šta se događa, uvijek volimo.
Ljubav je kompenzacija za sve roditeljske greške. Čak i kad ne možemo da pronađemo prave riječi ili te riječi ne zvuče kako bi trebalo. Kad one dolaze iz ljubavi i kad je ta ljubav konstantno jasno izražena, s vremenom nađemo zajednički jezik.
