Jesper Jul bio je porodični terapeut, predavač, autor i pedagog koji ima centre za podršku u 15 zemalja širom svijeta, a njegovi naslovi objavljeni su u više od 30 zemalja.
U posljednje dvije decenije formulisao je nov prilaz vaspitavanju, razvoju i socijalizaciji djece. Zamisao mu je bila da inspiriše i podrži roditelje i profesionalce kako bi djeca mogla da odrastu mentalno i socijalno zdrava, što čini pružajući efikasnu i primjenljivu alternativu nasilnim i uvrijedljivim metodama vaspitanja kojima su djeca često izložena, pišu Detinjarije.
U svojoj knjizi pod nazivom Agresija – zašto je neophodna našoj djeci i nama, pokušava (i rekli bismo – uspijeva) da rasvijetli pojam agresije kod djece, njenog porijekla i dječjih poriva i instinkta koji ih tjeraju da se ponašaju na društveno neprihvatljiv način. Jesper Jul navodi niz primjera, situacija u kojima roditelji veoma često pogrešno reaguju na agresiju djeteta, produbljujući time problem, iako imaju najbolju namjeru.
Autor je odlučio da napiše ovu knjigu o agresiji – s posebnim osvrtom na ponašanje predškolske i školske djece – zato što izuzetno veliki broj djece ide kod terapeuta jer iskazuju frustracije, bijes ili se „nasilno ponašaju“. Rezultat je brutalan: djeca su odbačena i okrivljena. Autor zato objašnjava osnovne i društvene korijene agresivnih emocija, pojašnjava kako da ih shvatimo i kako da se izborimo s njima i u porodici i u institucijama.
Ovdje donosimo jednu situaciju iz knjige u kojoj će se, sigurni smo, veliki broj roditelja pronaći.
Ako ne poslušaš, vidjećeš!
Odrasli ovu rečenicu često koriste kad pokušavaju da spriječe neželjeno ponašanje djece. Ona odražava stil vaspitanja koji je bio rasprostranjen među našim roditeljima na početku industrijalizacije i koji je u izvjesnom smislu bio neophodan – stil jedne epohe u kojoj je na cijeni bila sposobnost da se potčini i prilagodi, da se bude poslušan prema autoritetima.
Danas roditelji i vaspitači nerado koriste pojmove pravilo i kazna. Umjesto toga, govore o granicama i posljedicama. Međutim i dalje se drže istog starog koncepta prema kome nema važnijeg cilja nego da se dijete prilagodi i uklopi. Terminologija se, istina, promijenila i sad je politički korektnija, ali je logika ostala ista – ako ti ne poštuješ moja pravila, ja ću povrijediti tvoj integritet ili ću ti uskratiti bliskost sa mnom. To je ogoljena agresivnost! A pošto djeca sarađuju tako što podražavaju ponašanje roditelja, ovo veoma brzo (ili 10 – 20 godina kasnije) vodi agresivnosti ili autodestruktivnom ponašanju.
Važno je da djeca steknu iskustvo da njihovo ponašanje ima posljedica. Sve što činimo ima posljedice, željene i neželjene. I jedne i druge su od suštinskog značaja za djetetov proces učenja; to znači da uče iz svog iskustva, a ne iz pridika odraslih.
Ako dijete pokuša da se popne na drvo, a roditelji to smatraju opasnim, sigurno će reći:
„Nemoj to da radiš! Suviše si mali, opasno je, pašćeš!”
„Rekao sam ti da se ne penješ! Ako me ne poslušaš, vidjećeš!”
„Zar stvarno moram da te izudaram po zadnjici da bi me čuo?!” (Pljus!)
Briga odraslih se povećava i vrlo brzo pretvara u agresiju, samo zato što dijete slijedi svoj prirodni instinkt i hoće da nauči nešto o ciljevima koje sebi postavlja, a koji trenutno prevazilaze njegove sposobnosti.
Udarci po zadnjici ili grdnja nisu posljedice već kazna. Ako djetetu dozvolimo da se penje na drvo, najvjerovatnije će nekoliko puta pasti i povrijediti zadnjicu. Bol je prirodna posljedica njegovog ponašanja. Tu lekciju će zapamtiti, ali mu pritom neće biti povrijeđen integritet, ometena volja i spremnost da uči i da se razvija. A ono što je najvažnije jeste da mlada duša neće biti opterećena stidom i krivicom.
Jedino što roditelji u tom slučaju moraju da urade jeste da ga gledaju i da uživaju u njegovoj potrebi da nastavi da se razvija. Ako padne, treba da ga pogledaju u lice i pitaju: „Je l’ te zaboljelo?” ili da potvrde: „O, pa to je baš zaboljelo! Treba li ti pomoć?” Nekoliko stotina takvih podijeljenih iskustava i dijete će biti u stanju da pri polasku u školu zrači osjećajem sopstvene vrijednosti i samopouzdanjem, a da ni od jednog školskog izazova ne uzmiče zato što mu je nov i neuobičajen. Uz to, u školu će ponijeti i vrijedno osnovno iskustvo da su odrasli tu za njega ako mu zatrebaju, a ne obratno. Za njegove roditelje, vrijednost je u tome što uče da djetetu ukažu povjerenje, pa stoga mogu da se opuste i da svoju energiju unesu u druge oblasti života.
(Odlomak iz knjige Agresija, Jespera Jula)
