Ko, šta i kako nam truje djecu i cio ljudski rod?

U danima kada je zemaljska kugla postala velika arena, a mi obični smrtnici odreda gladijatori, postavlja se pitanje ko je najugroženiji. Ne treba kopati previše da bi se došlo do pravog odgovora da su glavna meta za onoga ko “truje”, djeca, (kao i uvijek uostalom), piše Pasarella.rs.

Pa negdje bi trebalo početi od početka, razumije se, i napraviti presjek kada je krenuo ovaj teški sunovrat vrijednosti u društvima širom svijeta. Od momenta kada je počeo da se uvodi sistem “supply side” ekonomski sistem, početkom osamdesetih godina, svijet ulazi u zonu konzumerizma. Ovaj model je baziran na tome da se proizvodi što više dobara i usluga i da se na taj način povećava tražnja na tržištu. Bombardovanje ljudi reklamama i jeftinim proizvodima napravljenih od strane azijske djece, počinje kataklizma vrijednosti u svijetu.

Odjednom,”sve to nešto sa reklame” vam je neophodno kako biste bili konačno srećni. Da li je gospođa Tačer znala kakav će uticaj ovakva ekonomija imati na društvo, ili ne daj Bože kako žive ta azijska djeca koja “crnački” rade da bi održavali taj volumen po tako niskim cijenama njenu famoznu ekonomiju nenormalne ponude, ali to je već sada manje bitno. Da ne bismo ulazili u dubiozu ekonomske analize čiji se kraj već uveliko vidi, moramo da pomenemo i osvrnemo se na to šta je to i ko nam trenutno truje djecu, nakon čitavog tog zaukavanja društveno-ekonomskog točka.

Primjer koji najbolje objašnjava cijelu tu situaciju je da se petoro djece nekada igralo sa jednom igračkom, a danas svako dijete ima 150 igračaka i igra se samo. Ili samo gleda u ekran.

Jeste, oduvijek je bilo sociopata, bar od kada je pisane istorije. Međutim, nikada izopačenost nije bila afirmisana kao u neoliberalnom kapitalizmu. Neoliberalni koncept je donio izjednačenje prirodnog i u određenoj mjeri tradicionalnog sa najgorim izopačenostima koje postoje u svijetu. Na primjer u Skandinavskim zemljama postoje bordeli sa konjima. Nevjerovatan biznis, tvrde vlasnici bordela, i to sve preko Vice produkcije. Javna tajna, ali ipak poštovanje “slobode” da čovjek ukoliko želi, uz novčanu nadoknadu može da zaskoči KONJA.

Nikada nije više bilo “slobode” u svijetu, ali ni više straha za bezbjednost sopstvene djece. S toga, prst na čelo!

Seksualno opredjeljenje odraslih ljudi, tj njihov izbor, zaista niko ne bi trebao da dovodi u pitanje, osim ako je u taj odnos uključen neko maloljetan. Ukoliko ti isti odrasli ne atakuju na bilo koji način na nadolazeće generacije pokušavajući da “ubace” razne edukativne programe za djecu koja treba da se “liberalno” vaspitavaju, “u redu je”, ali za sve postoji granica. Ne samo granica dobrog ukusa nego ipak nekih ljudskih moralnih kodeksa izgrađenih kroz vrijeme i izvjesno promišljanje. Onih moralnih kodeksa koji nam osiguravaju opstanak vrste u svakom smislu. Kako genetskom, tako i u duhovnom, emotivnom i mentalnom smislu.

Neoliberalizam podrazumijeva ukidanje mnogo više nego što “dozvoljava”. Nikada nismo bili toliko slobodni, a zarobljeni.

Odjednom izrodila se neka “građanska” svijest, kao da je nikada ranije nije bilo, koja prihvata sve te podmukle produkte koji nas vode u propast. Japan, zemlja čija je kultura bila bazirana na stidu od brukanja porodice, danas ima “organizacije” koje polulegalno podvodaju djevojčice iz srednje škole. One, uz novčanu nadoknadu idu “u šetnju” sa starijim ljudima. Stid kao spiritus movens je drugi ekstrem da se razumijemo. Ipak izvjesna doza stida ipak spašava ljude od propasti. Kako fizičke tako i moralne i duhovne.

Objeručke smo prihvatili rijaliti programe, suvišno je već i pričati o tome, kao i o roditeljima koji misle da je to ” u redu “. Tako će prihvatiti svaku narednu gadost i primitivizam ukoliko se emituje na nekoj od nacionalnih frekvencija. Dragi ljudi, NE, nije u redu da dijete proba da bude izloženo milionima pogleda, jer je to način da budu ubačena u vatru perverznih namjera takođe nebrojenih sociopata. Djeca treba da budu djeca! Nije dovoljno ni milion puta ponoviti, očigledno, jer taj ogavni koncept takmičenja djece na raznim televizijama i dalje postoji. Šminka, štikle, frizure, stres, tenzija, i čekanje presude, to nije za djecu! Zašto bismo bilo kome dozvolili da našem sudi djetetu? To je granica. Ne!

U američkim rijalitijima za djecu postoje djevojčice od 5- 6 godina koje se takmiče na izboru za mis. Ko njih ocjenjuje? Kome one treba da se dopadnu? Našminkane sa vještačkim zubima (ako su im ispali njihovi da se prikrije), propraćene u svijet sudija od strane mama koje imaju po 200 kilograma. I deset puta manji IQ od toga. Šta može da se očekuje od djevojčice koja biva stavljena pred žiri kao seksualni objekat sa izblajhanom kosom sa svega 5 godina? Ko će ona da bude sa 20 godina? Da li će joj za sve što u životu bude radila biti neophodan SUDIJA i kamera? Isto važi i za naše klince koji masovno ordiniraju po gore pomenutim emisijama.

Nije ništa bezazleno i samo ovog puta. Dovoljno je jednom.

Nemoguće je biti bezgrešan roditelj, ali biti tako potpuno obezglavljen pogubno je za potomke. Sloboda ne znači hodati bez glave – naprotiv.

Ko kreira globalno javno mnjenje? Veliko je pitanje. Postoje indicije da su određene grupe ljudi zaduženi za to. Nije opravdanje za nečinjenje bilo kakva teorija zavjere. Ljudi su ipak više nego moćni da mijenjaju stvari. Pa zar treba da slijediti tu grupicu? Apsolutno NE. Zašto je onda dobra većina nasjela, naša je sloboda da ne prihvatimo to. Da se izborimo protiv propasti i dezintegracije onog dobrog dijela našeg DNK lanca, i svojim primjerom pokažemo drugima kako da opstanu. Kako da postanu nezavisni ljudi bar mentalno i duhovno ako ništa drugo. To je sloboda koju niko ne može da nam oduzme.

Možda su ljudi osviješćeni ponekad i duboko nesrećni, ali to samo znači da mogu da budu i neizmjerno srećni. Budna svijest pomjera sve granice, zato treba “isključiti TV i uključiti mozak”! Svoju djecu ne možemo zaštiti od svih svjetskih zala, ali ih možemo zaštiti od sopstvenih kardinalnih grešaka koje bi mogle izazvati pravu propast.