Studija moždane funkcije kod žena otkriva pojačanu aktivnost u predjelu mozga zaduženom za empatiju kada gledaju slike unučadi, piše The Guardian.
Naučnici odavno tvrde da žene žive duže od svojih reproduktivnih godina kako bi povećale šanse za preživljavanje svojim unucima.
Kaže se da su unuci najveća radost u životu, a sada imamo i prvu studiju koja je istražila moždanu funkciju kod baka i pokazala da su one emotivno više vezane za svoje unuke nego za svoje sinove ili ćerke.
Od 1960-ih godina naovamo, istraživači tvrde da je jedan od razloga što žene obično žive decenijama nakon svojih reproduktivnih godina taj što time povećaju šanse za preživljavanje svojih unuka, kroz fizičku podršku koju često pružaju. Ova teorija poznata je kao “hipoteza o bakama”. Skoriji dokazi sugerišu da su blagostanje djece i njihov obrazovni uspjeh povećani prisustvom bake i djede koji se angažuju oko njih.
Za bolje razumijevanje biološke pozadine ove povezanosti, antropolozi su izabrali 50 žena sa najmanje jednim biološkim unukom između 3 i 12 godina, te su koristili magnetnu rezonancu da skeniraju mozak baka dok gledaju fotografije unuka, svoje djece, te djece i odraslih sa kojima nisu rodbinski povezani.
“Ono što zaista odskače jeste aktivacija djelova mozga koji su povezani sa emocionalnom empatijom. To sugeriše da su bake vođene onim što osjećaju njihovi unuci kada imaju interakciju sa njma. Ako se njihovi unuci smiju, one osjećaju njihovu radost. Ako unuci plaču, one osjećaju njihovu bol i uznemirenost”.
Ranije su naučnici izveli sličnu vježbu sa očevima dok su gledali slike svoje djece. Aktivnost primijećena kod baka je u prosjeku bila jača nego kod očeva – iako je bilo i očeva koji su imali jednaku aktivnost u tim predjelima mozga.
S druge strane, kada su bake gledale fotografije svoje odrasle djece, nešto drugačiji djelovi mozga bi bili aktivirani: oni povezani sa kognitivnom empatijom. To bi moglo ukazivati na to da su one nastojale kognitivno da shvate svoje odraslo dijete, a ne da iskuse direktniju emocionalnu povezanost. Emocionalna empatija je kada možete osjetiti ono što neko drugi osjeća, a kognitivna empatija je kada na kognitivnom nivou razumijete šta neko drugi osjeća i zašto.
To bi možda moglo pomoći da se objasni iskustvo koje mnogi odrasli ljudi imaju kada njihovi roditelji često izgledaju uzbuđeniji što vide svoje unuke nego njih. To je razumljivo, obzirom da su mala djeca vjerovatno razvila sposobnost manipulisanja ne samo mozgom majke, već i mozgom bake. Odrasle osobe nemaju taj isti “faktor slatkoće”, tako da ne dobijaju isti emocionalni odgovor od svojih roditelja.
Rezultati ovog istraživanja potkrepljuju ideju da u mozgu možda postoji globalni sistem brige o djeci koji se aktivira kod majki (koje su ispitane u odvojenoj studiji), očeva i baka. Naučnici se sada nadaju da će sprovesti studiju i na djedovima i drugima koji brinu o djeci, kako bi napravili poređenja.
