Pismo jednog doktora: Zašto sam prestao da vršim abortuse

Dr Stojan Adašević je u pismu objasnio zašto je prestao da vrši abortuse. Njegovo pismo prenosimo u cjelosti.

“Osnovno ljekarsko vaspitanje stekao sam za vrijeme studija na Beogradskom medicinskom fakultetu, u periodu 1951-1957. godine. Učen sam, prema tada važećoj doktrini, da je dijete živo tek sa prvim plačem. S katedre sam, u okviru različitih odsjeka Medicinskog fakulteta, slušao uvijek isto: “Dijete je živo tek sa prvim plačem. Prije toga, ono je samo organ majke, kao što je, na primjer, zub, slijepo crevo ili bubreg. Izvaditi iz majke zub ili slijepo crevo isto je što i prekinuti već započetu trudnoću. Tim aktom, vještački izazvanim abortusom, vi uklanjate samo organ majke. Razlog zašto to nije dozvoljeno raditi bez saglasnosti komisije za prekid trudnoće jeste opasnost da nestručna lica dovedu život žene u pitanje. To se mora raditi u za to opremljenim ustanovama i do određene starosti trudnoće, do kada je relativno bezbjedno. Kasnije abortuse mora da odobri specijalna komisija i mora biti riječi o velikoj medicinskoj ustanovi”.

Tako su nas učili u to doba, a i presude ondašnjih sudova bazirale su se na krivičnom zakonu koji je govorio isto – plod je “živ od momenta prvog plača”.

Čitane su nam na sudskoj medicini čak i neke presude gdje se pominjalo da onaj koji ubodom noža u stomak trudne žene ubije i plod i izazove porođaj sa mrtvim plodom odgovara samo za laku tjelesnu povredu. Jer kod majke nijedna kost nije povrijeđena. Prema tome, to je laka tjelesna povreda, a plod se u povredi i ne pominje.

Onaj ko nije rođen ne može biti ni ubijen

Tako vaspitavan i učen od svojih nastavnika, krenuo sam da specijaliziram ginekologiju i akušerstvo i hrabro vršim utrobna čedomorstva, arteficijalne abortuse. Prvo sam to radio pod budnim okom starijih kolega, a poslije i samostalno. Bio sam ubijeđen da radim ispravan posao i trudio se da to “vađenje zuba” što manje boli ženu i da prođe sa što manje komplikacija.

Jednog dana, mislim da sam već bio mlad specijalista, sreo me je jedan poznanik. Pošto smo išli u istom smjeru, usput smo se raspričali. Na njegovo pitanje da li radim abortuse, ponosno sam odgovorio: “Kako da ne! I to u lokalnoj anesteziji, tako da je žena svjesna. Ja sa njom pričam, a ona i ne primijeti da sam već uradio abortus. Na kraju biva i prijatno iznenađena kad joj kažem da je gotovo, a ona tek očekuje početak”.

Na to me je on pitao da li znam da su to živa bića i da ja ubijam živog ljudskog stvora? Sa podsmijehom sam mu rekao “Ma hajte, molim vas, kakve gluposti! To su neformirane mase!”

Vrijeme je teklo, javljala su se nova naučna dostignuća i pojavio se i ultrazvuk sa svojom dijagnostikom. Počeo sam obilno da ga koristim i da se u njemu usavršavam. Donio mi je puno iznenađenja. Vidio sam plod, rad njegovog srca, njegove pokrete, otvaranje usta. Kod starijih plodova zapažao sam i pojavu sisanja palca. Pošto je dijagnoza trudnoće bila postavljena, žena je, po njenom zahtjevu, išla u salu za abortuse, takozvanu kiretanu, da bi se izvršilo utrobno čedomorstvo. Ruka koja se do maloprije kretala poslije toga je ležala na instrument-stolu, nepokretna. Mrtva. Palac, koji je plod do malopre sisao – bio je tu. Ali mrtav.

Počeo sam da razmišljam: “Pa ovo je ipak živo, ima usta, sisa palac, kreće se”. Eksperimenti nam pokazuju da na duboke prodorne tonove plod reaguje ubrzanim pokretima, što se vidi na ultrazvuku. A poslije, to isto ljudsko biće leži u komadima na instrument-stolu ili su njegovi izvjesni djelovi u tegli vakum aparata.

Jedanput se desilo da je trebalo da izvršim utrobno čedomorstvo, a da je jedan član tog para bio moj bliski rod.
Samouvjereno sam sjeo i počeo da radim. Otvorio sam grlić i zgrabio kliještima prvo na šta sam naišao. Izvukao sam ruku. Bacio sam je na instrument-sto i gle, živac ruke pao je na dio komprese polivene jodom. Jod je nadraživao živac i ruka je počela da se trza. Normalan efekat koji smo puno puta na vježbama iz fiziologije radili sa žabama i njihovim živcima. Pošto se ovo vrlo rijetko dešava, a meni se desilo samo jedanput, rekoh sestri: “Pazi, trza se kao živčano-mišićni preparat”. Sestra odgovori: “Ju, kao da je živo”.

Uđoh ponovo u matericu, zgrabih nešto i izvukoh nogu. Rekoh u sebi: “Pazi da ti sada nervus išijatikus ne padne na jod, pa da ti se i noga ne trza.” Pažljivo sam spustio nogu na sasvim drugi kraj, ali neka iznenadna buka – pad nekog gvozdenog predmeta u susjednoj sobi me je trgao, te se noga izvila, odletjela i živac pade na jod. Noga se trzala. Sada, sav napet, opsovah. To mi se prvi put desilo u mojoj praksi (a bila je u to vrijeme već vrlo bogata) i rekoh poluglasno: “Sada još samo fali da izvučem srce koje kuca”.

Uđoh kliještima, zgrabih i … stvarno, izvukoh i bacih na kompresu srce koje je kucalo.

Stadoh sa radom. Odjedanput shvatih da je to ubistvo, jer sam do maloprije na ultrazvuku vidio to živo srce kako kuca. Vidio sam tu ruku i nogu kako se miču, dok su još bili svi u jednom komadu. Ne znam kako sam izgledao, ali sam čuo glas sestre koja me pita da li sam dobro i da li treba da zove nekog da završi. Trgoh se. U sebi sam se pomolio Bogu i rekao: “Bože, vadi me sada iz ovoga u šta sam upao.” Počeo sam ponovo da radim i bez ikakvih komplikacija završio ono što naš naivni narod zove čišćenje.

Od tog doba, počela su moja razmišljanja i shvatanja da sam ipak izvršilac ubistva. I to ne samo dželat nego i sudija koji to odobrava i presuđuje…

Pravdao sam se pred sobom da sam samo stručnjak. Snajperista koji u ratu puca i ubija iz principa – za ideju, a ne plaćeni ubica, privatni ilegalni aborter, koji ubija za novac. Slaba vajda.

Počeli su čudni snovi sa noćnim morama. Kao rezultat svega toga sazrela je moja odluka da prekinem da vršim abortuse koje sam radio 25 i više godina. I to po 10-15 dnevno, a nekad i više. Razlog, moje saznanje da je ljudski plod od svog samog začeća živo biće. I da to nije ni organ majke, ni organ oca, već nešto treće, samo svoje.

Sve ovo nije bilo plod nikakve teološke indoktrinacije, kao što to žele da prikažu pojedini ateisti i feministkinje. Ovo je čisto, egzaktno iskustvo stečeno poznavanjem biologije, bioloških i medicinskih zakona i ultrazvuka. To što se moje saznanje poklopilo sa teološkim stavom po kom je ljudski plod živo biće od začeća, dakle od samog zigota (oplođene jajne ćelije), samo je dolazak do istog cilja preko dva različita puta. Ja se u ovom članku baziram na čistoj faktografiji, materijalističkoj i materijalnoj tehnici, koja nasuprot nekim krivičnim zakonicima i učenjima – dokazuje da je ljudski plod živ od začeća.

Smatram da činjenicu da je ljudski plod živ od začeća treba više i češće iznositi. Kako u masovnim medijima, tako i preko specijalnih predavanja pred ovaj naš narod.

Isto važi i za stav da je vršiti abortuse mnogo veći i teži grijeh od običnog ubistva. Ljudski plod u materici je nemoćan da se brani, a ništa nije ni skrivio. On je jedini bez lične krivice u ljudskom rodu, jer on još nije rođen. Cilj mi je da bračni i vanbračni parovi shvate kolika je njihova odgovornost u trenutku bračnog ili vanbračnog polnog čina. Pred Bogom i pred sobom”.