U ovim teškim vremenima od posebnog je značaja da zaštitimo najmlađe, i to ne samo od potencijalne infekcije novim virusom, već i od stresova koje sa sobom nosi novonastalo stanje. O tome kako bi trebalo da razgovaramo sa djecom različitog uzrasta, na koji način da organizujemo dane u izolaciji i kako da u svemu sačuvamo i sebe, Yumama je razgovara sa dr Irenom Popović, specijalistom psihijatrije i majkom šestoipogodišnjeg djeteta.
Šta savjetujete roditeljima koji sada sa djecom provode vrijeme u kući?
– Od samog početka ovog stanja potenciramo na tome koliko su dragocjeni trenuci provedeni sa bližnjima. Ovo su momenti u kojima je važno njegovati bliskost, razumjeti koja je istinska potreba osobe koja živi sa nama, šta je to brine, da li je zaista ljuta ili uplašena.
Situacije poput ove suočavaju mnoge porodice sa problemima koji su odavno prisutni, ali su u drugom planu zbog ubrzanog ritma života.
Brojna neslaganja, razlike, distanca koja je izgrađena, nerazumijevanje i suštinsko nepoznavanje osobe sa kojom živimo, sada postaju očigledni, a konflikti dolaze kao očekivani slijed dešavanja.
Ovo su momenti kada treba da naučimo da verbalizujemo naše suštinske potrebe, da naučimo da tražimo od drugih, poštujući sopstvenu i vrijednost druge osobe, da naučimo da se zahvalimo, da pružimo i pohvalimo. Ovo je trenutak kada možemo da naučimo da uputimo u isto vrijeme kritiku ponašanju i poštovanje biću druge osobe.
Šta ako roditelji primijete anksioznost kod djece?
– Važno je da djeca osjete roditeljsku sigurnost. Da imaju utisak da roditelj tačno zna šta valja činiti. Dakle, veoma je važno objasniti im, na način koji je razumljiv uzrastu u kom se nalaze, da virus postoji, da se možemo zaštiti, kao i način šta treba da uradimo da se ne bismo razboljeli. Dakle, ne treba umanjivati značaj cjelokupne situacije, ali je važno dati model.
Djeca razumiju naše reakcije mnogo bolje nego naše riječi. Djeca prepoznaju kada poruke koje mi šaljemo na različitim kanalima komunikacije nisu kongruentne, nisu ujednačene. Moramo imati na umu, kao što moje kolege mogo puta navode, djeca dobro imitiraju a loše slušaju.
Za djecu je predvidljivost isto što i sigurnost. To im treba obezbijediti. Rutinu u svakodnevnim aktivnostima, čak i sada kada su u karantinu. Treba iskoristiti da provedemo vrijeme u zajedničkim aktivnostima sa njima, u kreativnim igrama.
Naravno, u svemu tome ćemo insistirati i na preventivnim mjerama, u smislu izolacije i sprovođenja higijenskih mjera. Ovo možemo da iskoristimo da umirimo i sebe, jer svakom od nas će to prijati.
Kako razgovarati sa tinejdžerima?
– Ukoliko je riječ o starijem djetetu, koje je u adolescentskom periodu, tu se javlja potreba za kršenjem granica, testiranjem, nepoštovanjem ustaljenih pravila, samo zato što pravila jesu. Kod njih je, kao i kod odraslih, važno ne suprotstavljati se, nego im dati primjer, blaga konfrontacija uz podršku i stabilizaciju učiniće da ta komunikacija budu što kvalitetnija. Kod njih je važno ne nametati stav, postepeno ga postavljati, dozirati.
Humanost i altruizam su kategorije koje oni mogu da razumiju, dobro je dati im ličnim primjerom dopuštenje da budu baš takvi i ponuditi da iskuse divan osjećaj pomaganja drugom.
Mnogo toga neće izazvati rezultat, ali pomak će biti izvjestan… Tada treba da nastavimo dalje.
Naposletku, ko je naučio da je bude blizak na udaljenosti većoj od tri metra, taj je naučio najvažniju lekciju ovog životnog trenutka.
