Roditeljske lekcije koje možemo naučiti od divljih životinja

Dženifer Verdolin, biolog i vanredni profesor na Djuk univerzitetu, u svojoj knjizi je upoređivala ponašanje životinja i ljudi koji se tiču odnosa prema potomcima, a iz nje možemo saznati dosta korisnih informacija koje nam mogu pomoći da budemo bolji roditelji.

Kada na svijet donesu svoje mladunce, mame delfini neprestano zvižde. Zašto?

Kada se bebe nađu u prostranom moru među mnogim drugim delfinima, zvižduk njihove mame pomaže im da je lakše lociraju. Ovo je samo jedno od fascinantnih podataka bihejvioristkinje Dženifer L. Verdolin koja je svoja zapažanja o rođenju, podizanju i odrastanju divljih životinja prenijela u svoju knjigu “ Roditeljstvo u životinjskom svijetu: Iznenađujuća naučna saznanja o porodičnoj dinamci životinja”.

Dženifer je za “The Washington Post” dala intervju koji vam prenosimo u cjelosti:

Koji je bio Vaš cilj kada ste se odlučili na pisanje knjige?

“Krajnji cilj je bio da pomognem roditeljima, i ljudima uopšte, da shvate da su mnoge stvari koje radimo, a za koje mislimo da rade isključivo ljudi, vrlo slične u životinjskom svijetu. Cilj je bio i da navedem ljude na razmišljanje o tome šta znači biti roditelj i kako da stvore sopstvenu verziju porodice.

Što se mene lično tiče… Ja sam od malena obožavala životinje i oduvijek sam željela da budem u njihovoj blizini. Ta želja me nije napustila ni kada sam odrasla”.

Primijetili ste da životinje ignorišu napade bijesa kod svojih mladunaca, karakteristične i kod djece od druge do četvrte godine.

“Mladunci persijskih pasa dobiju napad bijesa kada ne žele da se odvoje od majke, baš kao što se naša djeca bacaju na pod, plaču i vrište.

Ženka persijskog psa (majka), koja više ne želi da hrani svog mladunca, se u tom trenutku ponaša potpuno normalno. Ona odlazi sa svojim mladuncem koji je zakačen za nju, skakutajući gore-dolje. Majka zapravo na taj način želi da kaže: Ne želim više da te hranim”.

Šta je ono što Vas je najviše iznenadilo prilikom istraživanja?

“Postoji puno toga, ali ono što bih izdvojila jeste to koliko su životinje strpljive sa svojim mladuncima, kao i to da nikada neće biti agresivne prema njima, osim ukoliko nešto nije u redu sa roditeljem ili kako bi zaštitile svoje mladunče.

Zaista je rijetkost da vidite životinju kako fizički kažnjava svoje mladunče, što se ne može reći i za ljude. U životinjskom svijetu potrebno je preći puno toga da bi došlo do fizičkog obračuna, a i tada se to dešava u situacijama kada treba zaštiti mladunče od većeg problema”.

Šta nam to govori o nama kao roditeljima?

“Potrebno je veliko strpljenje da bi se podiglo dijete bez fizičke ili verbalne agresije. U ljudskom rodu akcenat je na poštovanju, ali poštovanju zasnovanom na strahu, ne na primjeru. Životinje su više fokusirane na učenje mladunaca”.

Šta je to što životinje znaju o roditeljstvu, a što mi još uvijek ne shvatamo?

“Životinje instinktivno znaju da je cio njihov život posvećen podizanju djece i njihovom pripremanju za samostalan život. Mi ne shvatamo koliko je za to potrebno pažnje i vremena.

Uzmimo za primjer slonove. Oni su u bliskom fizičkom kontaktu sa svojim mladuncima 24 sata, sve do određenog trenutka. Ljudi su stvorili situacije u kojima bebe određeno vrijeme provode same, a to nije u ljudskoj prirodi. Kortizol, hormon stresa, se povećava kada je beba odvojena od mame ili tate. Istraživanja su pokazala da ukoliko ne spavate sa bebom u istoj prostoriji, ne istom krevetu – nivo kortizola raste. Ženka orangutana ne stavlja svoje mladunče u odvojeno gnijezdo.

Naše društvo je takvo da bebu ne možemo nositi sa sobom na posao. Takođe, u mnogim kućama bebe imaju zasebnu sobu u kojoj spavaju, umjesto da u tom najranijem uzrastu budu pored roditelja. Moderno doba nam je donijelo brojne promjene, a potrebe i navike beba se nijesu promijenile. Životinje ne moraju da se nose sa tim problemima”.

Ipak, u svojoj knjizi tvrdite da djeca helikopter roditelja ne bi preživjela u divljini?

“Na koji način roditelji u životinjskom svijetu u odnosu na ljude odlučuju kada je vrijeme da se njihovo dijete osamostali? Mnoge životinje se dosta razlikuju od helikopter roditelja. Kod bjelolikih guski mladunci pokušaju da polete sa litice i mnogi od njih poginu. To je kao kada biste djetetu kada postane punoljetno rekli: “To je to, imaš 18 godina, mi smo završili svoj posao”, a da ga prije toga ništa nijeste naučili.

S druge strane, danas možemo vidjeti sve više “vječitih” studenata koji do ko zna kog uzrasta ostaju pored svojih roditelja, nesposobni da preuzmu kontrolu nad svojim životom.

Jedan od izazova je da shvatimo kada je vrijeme da kažemo “ne”, kada da kažemo “da”, kao i da ne projektujemo sopstvene strahove na svoju djecu. Naša djeca mogu da nam kažu kada nijesu spremna, i ponekad i nijesu spremna, ali držati ih uz nas sve vreme i ne učiti ih samostalnom životu može im nanijeti mnogo štete.

Šta je ono što biste Vi voljeli da čitaoci nauče čitajući knjigu?

“Nadam se da će da shvate da ne postoji idealan roditelj i savršena porodica. Postoje određene ideje i strategije koje možemo pozajmiti od životinja, a ja se, takođe, nadam da će nakon čitanja knjige ljudi manje kriviti sebe za svoje postupke i da će shvatiti da je ogroman poduhvat podići dijete kome želimo sve najbolje na svijetu – da bude uspješno i srećno”.