Djeca

Svim roditeljima “nevaspitane” djece koja histerišu na svakom ćošku

“Znam da je većina vas ljubomorna na one roditelje čija djeca nemaju histerične ispade u javnosti, ali nemate za to uopše razloga. Pa, pazi sad!”, kaže mama Tihana i počinje svoju priču o svom dvogodišnjaku i vaspitanju.

Ne znam koliko vaši dvogodišnjaci često nađu razloga za histeriju, ali do nedavno sam mislila da moj mališa ili ima prebujnu maštu, ili neki poremećaj kontrole svojih osjećaja. Tako da vam, dok čitate ovo, želim da izliječite svoje komplekse ako mislite da ste loš roditelj i da shvatite da niste jedini čija su djeca u tom dobu zaista mali tirani ili da me iskritikujete kako sam loša mama, pa da izliječite i taj dio frustracija izazvanih svojim predrasudama. Ili samo da se zabavite. Svakako vidim korisnost u ovom tekstu.

I da, zaista imaju poremećaj kontrole osjećaja, a mi smo tu da im pomognemo. Pa, pazi sad!

Mi smo igrom slučaja morali malenog da upišemo u privatni vrtić. Kako smo bili izuzetno zadovoljni vaspitačicama, prostorom i načinom rada sa klincima, odlučili smo malo da zategnemo kaiš i ostavimo dijete tamo, sve dok nam finansije to omogućavaju.

Jedna od genijalnih metoda koje tamo vaspitačice sprovode je rano podsticanje na samostalnost. Sa 13 mjeseci, naš mrvuljak je već samostalno jeo kašikom i viljuškom i pio iz čaše. Bilo je tu svega okolo, naokolo, no brzo je savladao putanju između pribora za jelo i svojih usta. Gdje ćeš većeg ponosa i razloga da tu vještinu svog djeteta ne podijeliš na društvenim mrežama dok druge mame uzdišu “joj, blago teeeeebi”.

No, kad ti mali ljudi shvate kako stvari oko samostalnosti funkcionišu, jako brzo dođu u fazu da apsolutno sve žele sami. Kako to naravno nije moguće, uskoro krenu prvi protesti. Samo neka djeca uspiju da razumiju razliku između želja i mogućnosti, no većina se pogubi u tome. Želja za nezavisnošću i želja da mama uvijek bude tu kad ti treba, ubrzo se počnu svađati u njihovom mozgu i tu krenu blokade zvane tantrumi. Ne kažu za badava stručnjaci terrible two. No, traje to i malo duže.

Kako ja uvijek volim da pišem isključivo o svom iskustvu, tako će biti i ovog puta. Naprosto ne želim da imam predrasude prema drugim roditeljima i njihovim vaspitnim metodama, samo želim da pokažem kako to ide kod nas i utješim one koji se bore sa sličnim vjetrenjačama.

Jedan dan, moj dvogodišnjak i ja šetamo kvartom. Želio je da se vozi na svom biciklu, pa kada smo se spustili stepenicama on počne da se odguruje. Taman se dogura do platoa sa kafićima i naravno, više ga ne želi. Ok, uzmem bicikl i pružim mu ruku da ga neko od prolaznika ne gurne. Vikend je, ljudi kupuju, sjede na terasama kafića, pijuckaju kafu. Ali on ne želi ruku, on želi da ga nosim. Uporno par minuta pokušvam da mu objasnim da ne mogu da ga nosim jer sam jutros već popila jedan lijek za kičmu, ali on ne želi ruku, ne želi bicikl i uporno pokušava da se popne na mene.

“Slušaj! Ili ćeš se voziti, ili šetati i hodati kraj mene. Nositi te ne mogu jer me bole leđa”, kažem mu smireno i sjednem na klupu.

Naravno, znate što slijedi. Bacanje na pod i sumanuto vrištanje. I tako sljedećih 5 minuta. Objašnjavanje ne pomaže. Ne pomaže ni grljenje, ako nakon toga ne slijedi moje popuštanje. Nije mu prvi put, pa izvadim mobilni i krenem da igram Candy maniju. Dok moje dijete ne odigra svoj performans do kraja. Koncentraciju na igru mi poremeti muški glas.

“Bože, čije je ovo dijete?!”

“Moje!”, dreknem malo glasnije da me dedica čuje.

“Gospođo, pa dajte ga malo utješiti. Kako ga možete gledati tako tužnog?”

“Nije tužan, ljut je”, odgovorim mu.

“Pa nije u redu da ga tako pustite da se tu dere. Ljudi tu sjede i žele valjda popiti kafu u miru”, nastavi on.

“Ovdje uz put i prodavnice? Koja je razlika između buke ove Tojote koja upravo turira i plača mog djeteta”, upitam ga.

“Ma joj, vidim da primjenjujete one blesave vaspitne metode modernih mama. Prehladiće se na tom betonu.”

“Da gospođo, pa beton je hladan! Kakva ste vi majka kad ga puštate da leži na tom hladnom betonu”, pridruži mu se neka bakica u dijeljenju savjeta.

Ustanem, skinem jaknu, podignem ga, stavim jaknu na pod i vratim ga na jaknu i upitam: “Jel sad bolje?”

Mali počne ponovo da se dere kada je shvatio da nisam popustila, a njih dvoje me zbunjeno pogledaju. Dedica odmahne rukom i krenu dalje.

Nakon tri minuta, moj malac ustane, dođe do mene, sjedne na bicikl i krene prema parku. Kao da ništa nije bilo. Eto, 6 minuta histerije i sabrao se. A ljudi i dalje piju kafu.

Kod nas ne pomaže smireno objašnjavanje. Kod nas ne pomaže ono “spustite se na dječji nivo i smireno ga utješite nepopuštajući”. Kod nas zaista pomaže samo ignorisanje.

Naravno, pokušaću svaki put da objasnim. Naravno, daću mu do znanja zašto nešto ne smije. Ali ostaću dosljedna ignorisanju bez obzira na poglede od kojih mi se go*no u debelom crijevu smrzne, na klimatanja glavom u stilu “gle vješticu”, “jadno dijete” i “zlobna krava”.

Srećom treći mi je, pa sam već oguglala na svakakve komentare o ovakvim vaspitnim metodama.

Pa eto, sad vidite da nas ima još onih koji imamo “nevaspitanu” djecu koja histerišu na svakom ćošku.

A evo i malo materijala i onima koji imaju savršenu djecu. Samo da vide kako nama nije uopše lako. Ovo su recimo neki naši razlozi za histerisanje:

– monster naljepnica sa majice neće da se skine

– raspored morske soli na pereci nije zadovoljavajući

– velika kašika je prevelika, mala je premala, srednja je nešto… ali nije dobra

– cipela ne zna sama da se izuje

– muzika nije dovoljno glasna, (3 sekunde kasnije) muzika je preglasna

– ne volim ovu pjesmu, ni ovu, ni ovu, ni ovu, ni ovu, ni ovu…

– supa je pretopla, (sekund kasnije) supa je prehladna

– grašak nije dovoljno zelen

– papuča je na pogrešnoj nozi, kad je zamijeni opet je na pogrešnoj nozi

– Dona (pas) nije htjela moju perecu, Dona je uzela moju perecu

– neću ovaj crtani, ni ovaj, ni ovaj, ni ovaj, ni ovaj, ni ovaj, ni ovaj….

– ne želim da se vozim u kolicima, ne želim da hodam, ne želim bicikl, ne želim da me nosiš

– hoću meso, neću meso, daj mi mesooooooooooo, nećuuuuu…. bum na pod

– hoću vode neću vode, daj mi vodeeeeeeeeeee, nećuuuuu…. bum na pod

– hoću mlijeko, neću mlijeko, daj mi mlijeko, nećuuuuu…. bum na pod

– Točkovi na traktoru neće da se skinu

– wc četka ne smije da se dira

– autić ne zna sam da se vrati u njegove ruke iz kade

– plišani zec ne zna da stoji sam

– noga od stola ne želi da se pomjeri

– list japanskog drveta nije ukusan

– vrata od frižidera neće sama da stoje otvorena

– polica ne želi da se pomjeri lijevo

Eto. Dragi roditelji “nevaljale djece”, niste sami.

I kada biste ih najradije katapultirali sa balkona, sjetite se da nije samo vaše dijete takvo. Većina ih je takva. Samo dišite, višestruka je korist. Dopustite mu da izbaci to iz sebe. Traje koji minut, ali su benefiti veliki i traju dosta duže.

Ako primijetite onaj momenat kada bijes preraste u tugu, zagrlite ga. Tada ima smisao. I ne, niste grozan roditelj i nije vaše dijete nevaspitano.

Odličan ste roditelj, a vaše dijete će s vremenom naučiti da je život sastavljen od kompromisa i da nije sve crno i bijelo.

 

NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
Baka
Gost
Baka

Vrbovim pruticrm dva tri puta po guzi i nikada mu više ne bi palo na pamet da histerise.Ja sam tako svog jedinca vaspitavala i ispao je o.k.

Budimo realni
Gost
Budimo realni

Odlican tekst. Imao sam slicno iskustvo i zaista je neprijatno kad se dijete bacaka po podu uz plac i vrisku ali ga treba pustit za dobro svih.

Send this to a friend