Djeca Osluškujte svoje dijete

Usamljeno, tužno, anksiozno: Kako se osjeća dijete koje trpi nasilje u školi?

Mediji, institucije, nastavnici i roditelji posljednjih godina neprestano govore o problemima vršnjačkog nasilja. Svjedoci smo toga da se sve veći broj djece, svih uzrasta, susreće sa ovim problemom. Ovakvo ponašanje počinje od vršnjačkog prepiranja, inata, a može se završiti ozbiljnim emotivnim i psihičkim problemima u životu djeteta koje nasilje trpi.

Akcenat je uvijek na nasilnicima i na njihovom ponašanju, sprečavanju agresije. Rijetko ili slabo ko govori o djeci koja su žrtve. Kroz kakve probleme prolaze mališani koji nasilje trpe, kakvu tugu nose njihova malena srca i koliko su oni emotivno degradirani?

Kao i u svakom skupu, bilo da je pleme, odjeljenska grupa ili životinjska horda, najslabija karika uvijek najlošije prođe. Ne samo da je odbačena od strane ostalih, već ona obavlja stvari koje niko ne želi, nju ismijavaju, rugaju joj se i na svakom polju nad takvom osobom vrše nasilje. Ovo se dešava i u školama!

Djeca koja trpe nasilje su često zatvorena u sebe, imaju jednog ili nijednog drugara, žive u beskrajnoj tuzi, patnji i bolu. Osjećaju se usamljeno, takva djeca su nepovjerljiva i smatraju da im niko nije podrška.

Baš iz tog razloga je važno da se odnos pun povjerenja uspostavi na relaciji dijete-roditelj.

Mališani žrtve nasilja svoje probleme kriju u sebi, ne vole da govore o tome, pa bi roditelji trebalo postepeno da pristupaju djetetu. Dešavaju se situacije u kojima djeca ne govore roditeljima sa kakvim se problemima susreću, jer su zastrašeni od strane svojih vršnjaka. To su oni banalni dječji primjeri: “Nemoj da si rekao nekome, inače ću…”

Često ih izbjegavaju, ismijavaju i vrijeđaju, što ih svakodnevno tišiti. Takva djeca imaju ogromnu želju za prihvatanjem, druženjem i podrškom. Klinci koji se nađu u ovakvoj ulozi najčešće sebe krive za problem koji imaju, sebe nipodaštavaju, smatraju se manje vrijednim i pronalaze razloge zbog kojih se drugari ne druže sa njima.

Šta bi roditelji trebalo da urade?

Rodielji bi trebalo veću pažnju da posvete analizi dječjeg ponašanja, kako bi dobili odgovore.

Ukoliko je dijete povučeno, plašljivo, plačljivo, depresivno, anksiozno, to su jasni znaci unutrašnjih, prikrivenih problema. Za početak, roditelji bi trebalo da svojoj djeci posvete pažnju i da sa njima uspostave (ukoliko nemaju) odnos pun povjerenja. Važan je razgovor i osnaživanje djeteta da o problemu govori, to je prvi korak, a već sljedeći će biti razvijanje mehanizama koji će mu pomoći da razvije samopouzdanje i da izađe iz uloge žrtve.

Pomozite djeci

Akcija sprečavanja vršnjačkog nasilje je kao i svaki drugi proces – dvosmjeran. Stoga, prvi korak svakako jeste na roditeljima i njihovom odnosu sa djetetom, a drugi korak bi značio razgovor roditelja, škole i nadležnih institucija kako bi se taj problem riješio i kako bi se dijete, koje je žrtva, osjećalo bezbjedno u školskoj sredini.

Važno je da odrasli slušaju svoje dijete, da mu pomognu da se “otvori” i što je najvažnije da zajedničkim snagama riješe taj problem.

Važna poruka!

Roditelji, razgovarajte sa djetetom s poštovanjem, naučite ga da cijeni i uvažava sebe (i druge), uspostavite odnos pun povjerenja, otvorenosti, pouzdanosti i tada očekujte najbolje rezultate. Dijete čim naiđe na problem obratiće se vama!

Send this to a friend