Djeca Psiholog otkriva

Zašto djeca ne mogu da se smire tokom izliva bijesa

Napadi bijesa kod djece jedna je od najšokantnijih i najtežih pojava s kojom se roditelji susreću.

Klinički psiholog i profesor na Univerzitetu Harvard objašnjava kako zapravo funkcioniše dječji mozak u trenucima izliva bijesa i na koji način se treba izboriti s tim.

“Konstantno upijamo emocije od ljudi oko nas. To je dio razloga zašto je biti kraj djece i tinejdžera (i kraj njihovog vrtuljka emocija) ponekad toliko iscrpljujuće. A kada su naša srca i umovi pomućeni emocijama, ne reagujemo onako mudro kako bismo mogli”, kaže psihilog i profesor na Harvardu, Kristofer Vilard, koji godinama proučava svjesno odrastanje, nauku i mudrost koja se krije iza vaspitanja djece.

On dodaje kako naš kapacitet smirenosti usred dječjeg izliva bijesa pruža nadu jer pokazuje da je smirenost moguća usred haosa. Dječji ispadi funkcionišu na instinktivnom nivou koja jednostavno ne odgovara razlogu.

Naime, naš najstariji dio mozga (limbički sistem i amigdala) je reaktivan i emocionalan, upravljan impulsivnim, kratkoročnim interesima i primitivnim nagonima. Taj djetinjasti, impulsivni i instinktivni sistem živi u prizemlju. U međuvremenu, spoljne kore mozga, koje nam omogućuju sprečavanje impulsa, usporiti, steći perspektivu, procesuiranje emocionalnog stimulansa i njegovo artikulisanje u misli i djelovanje – živi na gornjem dijelu mozga. Taj dio mozga pomaže nam da planiramo, razmišljamo prije djelovanja, donosimo moralne odluke i oblikujemo odnose. Tokom ispada bijesa, kada su emocije na svom vrhuncu, gotovo je nemoguće da logika može da prodre u zatvorene spoljne kore mozga djece.

Pomaganje djeci da se smire zahtijeva mudrost, saosjećanje i puno strpljenja roditelja.

Treba zapamtiti kako naša djeca nisu minijaturni odrasli ljudi, njihov mozak u razvoju je nesposoban da zauzme perspektivu odrasle osobe i upotrijebi takvo znanje kako bi se smirilo.

Ukoliko to zapamtimo, pomažemo sebi da vidimo kako ispadi bijesa nisu metodički proizvedene manipulacije. Kada se djeca spuste u donji haos mozga, roditelji treba da ulože puno truda kako bi smirili svoj prefrontalni korteks koji je povezan s planiranjem i razmišljanjem. S evolucijskog gledišta, to je posljednja kortikalna regija koja se razvija, kako bi se pokazao potpuni filogenetski i ontogenetski napredak.

Postoji jedna uzrečica:

Nikad se u istoriji smirivanja neka osoba nije smirila kada joj je rečeno da se smiri.

Govoriti djeci da se smire ne pomaže ni upola dobro kao nježan glas ili dodir, koji podstiču pažljivu i prijateljsku reakciju, te oksitocin, tzv. ljubavni hormon.

Jednom kada uspostavimo fundamentalnu povezanost s djetetom, otvaramo srca i um prema njemu, vidimo njegovu perspektivu i zajedno idemo naprijed.

Jednom kada se dijete smiri, možete početi prema verbalnom procesuiranju i planiranju.

Šta pokušati?

-nastaviti podsticati prefrontalni korteks pitajući dijete koja bi posljedica bila pravedna po njegovom mišljenju.
-nemojte zaboraviti dječje osnovne potrebe – ponekad su odmor i hrana dovoljno da se mališani smire.
-ponekad je potrebna kreativnost i odvlačenje djetetove pažnje s problema.
-pokrenuti dječja osjećanja sa snažnim stimulansom – pikantna hrana, miris ili ukus limuna, izlazak na vazduh.
-pokušati pokrenuti njihov prefrontalni korteks sa nasumičnim pitanjem – ‘Šta želiš za večeru?’, ‘Kako se zove kućni ljubimac tvog najboljeg prijatelja?’
-smanjiti dominaciju amigdale s igrama – kartaške igre, zabavne igre riječima, domino – nakon toga jednostavnije možete usmjeriti dijete na pravi put.

Vilard ističe kako je veoma bitno da oslovimo šta je podstaklo izliv bijesa nakon što se situacija smiri. Ne morate ponovo iznositi detalje svakog konflikta, ali zapamtite da je dosljednost uvijek ključ u odgajanju zdrave i otporne djece.

Send this to a friend