Djetinjstvo bi trebalo da bude bezbrižno i neopterećujuće, ali zbog ubrzanog tempa života kojim većina odraslih živi ponekad se povećavaju i roditeljska očekivanja od djece.
Dom je sredina koja djetetu predstavlja sigurno utočište od spoljnog svijeta, mjesto gdje se osjeća sigurno, voljeno i prihvaćeno. Međutim, ako roditeljska očekivanja u bilo kom segmentu značajno prelaze djetetove mogućnosti, dijete tad postaje frustrirano, a roditelji nezadovoljni.
“Najčešća nerealna očekivanja roditelja su da dijete može da kontroliše svoje emocije. Djetetu je potreban roditelj da mu pomogne da se smiri jer ono još nema vještinu i iskustvo da bi samo sebe moglo da smiri. Drugo često nerealno očekivanje roditelja je da će dijete, ako se jednom razgovara sa njim o određenom ponašanju, to moći da primijeni već u sljedećoj stresnoj i izazovnoj situaciji. Zapravo je ovo povezano sa prvim nerealnim očekivanjem, ako dijete ne zna samo sebe da smiri, tada ne može ni da promijeni ponašanje”, pojašnjava magistar psihologije Tatjana Gjurković za 24sata.hr.
Ponašanje je rezultat djetetovih osjećanja i misli o sebi sa drugim određenim tjelesnim senzacijama. Tako da je potrebno prvo učiti dijete i biti mu podrška u regulisanju njegovih emocija, prepoznavanju tjelesnih senzacija, da bi potom dijete moglo da promijeni svoje ponašanje u novoj izazovnoj situaciji.
Kako bismo shvatili šta uopše dijete u kojoj fazi odrastanja (do pete godine) može da postigne, potrebno je detaljnije upoznati etape razvoja djeteta i njegovo ponašanja. U periodu do dvanaestog mjeseca dijete treba da se osjeća sigurno i zaštićeno i potrebna mu je bezuslovna ljubav i nježnost. U ovom periodu dijete intenzivno plače kad želi nešto da poruči, a svijet istražuje tako što stavlja stvari u usta ili ih dira ručicama.
Između 1. i 2. godine dijete postaje istraživač, počinje da hoda i priča i brzo uči veliki broj riječi. Voli svoju nezavisnost, ali želi da je vježba u sigurnom okruženju i ne razumije da roditelj žele da ga zaštite kad mu govore: “Ne!”. U ovom periodu dolazi do napada bijesa i ljutnje jer dijete još ne može jasno da kaže kako se osjeća.
Između 2. i 3. godine dijete počinje polako da shvata svoja osjećanja, počinje da se boji mraka jer počinje da shvata pojam opasnosti. Takođe, razumije osnovnu razliku između stranih ljudi i roditelja.
Ako se roditelj udalji iz prostorije u kojoj je dijete, ono će vrlo vjerovatno početi da plače jer ne zna kada će roditelj da se vrati. Stoga u ovom razdoblju dijete još nije spremno za to da ostane samo u nekom prostoru i nema još dozu samostalnosti vezanu za takvo ponašanje, koju roditelji često očekuju od trogodišnjaka.
U razdoblju između treće i pete godine igra je neophodna za razvoj dječjeg mozga, a kroz nju dijete uči empatiju i sagledavanje tuđih stavova. U ovom periodu roditelji bi trebalo da dopuste djetetu da im pomaže u svakodnevnim poslovima jer tako dijete uči važne vještine.
Istraživanje o roditeljskim očekivanjima
A da roditeljska očekivanja često prevazilaze mogućnosti djeteta pokazalo je i nedavno nacionalno istraživanje sprovedeno u Americi.
Grupa američkih naučnika, članovi Zero to three sprovela je istraživanje među roditeljima o njihovim očekivanjima od djece u periodu do tri godine. Istraživanje je pokazalo da većina roditelja preuveličava sposobnost samokontrole kod mlađe djece, kao i kontrole nad njihovim osjećajima.
Rezultati su pokazali da 56 odsto roditelja vjeruje da djeca imaju kontrolu i mogu da se odupru nagonu da urade nešto zabranjeno i prije dobi od tri godine, a 24 odsto roditelja vjeruje da djeca imaju sposobnost da kontrolišu svoje emocije i ispade bijesa (tantrume) u periodu od samo godinu dana.
Dr Metju Melmed objasnio je rezultate istraživanja rekavši kako su realna očekivanja roditelja o sposobnostima svog djeteta ključna za podršku zdravom razvoju i smanjenju stresa kod roditelja.
Na primjer, ako roditelj misli da dijete ima sposobnost veće samokontrole nego što je zapravo ima u određenom dobu, to može da dovede do velike frustracije kod roditelja.
Psiholozi, naime, kažu da se samokontrola kod djeteta zapravo razvija između 3. i 4. godine i da treba još toliko da prođe dok dijete koliko-toliko ne počne dosljedno da se koristiti njome.
Vještina dijeljenja sa drugima i osnovna kontrola emocija razvija se takođe između 3. i 4. godine.
Psiholozi poručuju da je u ranim dječjim godinama važno poučavanje, a ne kažnjavanje.
“Da bi se dijete osjećalo dobro i gradilo pozitivnu sliku o sebi – što čini samopoštovanje, potrebno je da su očekivanja roditelja i drugih roditeljskih figura u djetetovoj okolini u skladu sa njegovim razvojnim mogućnostima i sposobnostima. Kad su roditeljska očekivanja dugotrajno previsoka, u djetetu to može da izazove osjećaj napetosti, nesigurnosti, anksioznosti i stida jer ne uspijeva da ostvari roditeljska očekivanja”, pojašnjava Gjurković.
Na primjer, ako roditelj očekuje od djeteta da kontroliše svoje emocije tako što mu kaže “prestani da se ljutiš” ili “idi u sobu i razmisli o svom ponašanju”, a istovremeno ga hrani i oblači, šalje mu dvostruku poruku. Sa jedne strane ima prevelika očekivanja i očekuje da petogodišnjak sam može da iskontroliše svoje emocije, a sa druge strane roditelj podstiče nesamostalnost kada umjesto njega obavlja aktivnosti za koje je dijete sposobno u tom periodu razvoja.
Dakle, ako želimo kod djeteta da podstičemo pozitivnu sliku o sebi i svojim mogućnostima, važno je da su naša očekivanja nešto malo viša od onoga što dijete razvojno može. Tako ćemo ga stavljati u malo izazovne situacije, što će mu biti zanimljivo da ostvari, pa ćemo ostvarivanjem malog uspjeha motivisati dijete da sljedeći put pokuša opet.
