Klasična muška bijela košulja je stalno prisutna u muškoj modi. Više od 200 godina ovaj komad odjeće, čija se forma suštinski nije mijenjala od kraja 19. vijeka, definiše i predstavlja društveni status, bogatstvo i osjećaj za modu onog ko ga nosi.
Počevši od viktorijanske ere, pa sve do naših dana, bijela košulja iznova potvrđuje svoj kraljevski status u muškim ormarima.
Šta označava bijela košulja i zašto se o njoj može govoriti kao o kulturnom fenomenu?
Viktorijanska era – bijela košulja kao klasna oznaka
Uticaj i značaj bijele muške košulje može se pratiti unazad do viktorijanske ere gdje je bila značajan simbol klasne razlike, uprkos tome što je u najvećoj mjeri bila pokrivena drugom odjećom. Zapravo, mnogo godina jedino vidljivo od bijele košulje bila je kragna. Nekada su kragne čak bile i odvojeni dio, koji nije bio povezan sa ostatkom košulje, zbog komplikovane procedure pranja.
Naime, čista bijela boja materijala košulje imala je poseban značaj – samo osobe koje su važne u društvu mogle su da priušte da im se bijela košulja pere često i samo one su mogle da posjeduju veći broj njih.
Veza između društvenog položaja i boje košulje najbolje se vidi kroz izraz „white collar“. Termin „white collar“ (odnosno, „bijela kragna“) vezuje se za osobu koja radi u kancelariji na visokoj poziciji, ima velika primanja i ne bavi se fizičkim poslovima. Gospodski, džentlmenski – to su značenja koja ima termin „white collar“. Na ljude, poput običnih činovnika koji su bijelu košulju nosili na posao, gledalo se sa negodovanjem, jer se smatralo da se oblače neadekvatno svom društvenom rangu.
Zanimljivo je kako je i kragna bijele košulja imala svoje posebno značenje. Usiljena, visoka, kruta kragna razlikovala je pripadnika elite od običnog službenika koji je nosio niže i mekše kragne koje su omogućavale lakše kretanje koje je neophodno u službeničkom poslu. Fraza „dignuti nos“ povezana je upravo sa vrstom kragne na bijeloj košulji.
Postoji i termin „blue collar“ koji se vezuje za manuelne radnike čija je radna odjeća, odnosno uniforma, uglavnom bila plava košulja na kojoj su fleke i oštećenja mnogo manje vidljivi nego na bijeloj košulji.
Kraj 19. vijeka – masovna proizvodnja košulja
Do kraja 19. vijeka iskristalisalo se jedno mišljenje, muškarci koje su zanimale dekoracije na košulji, a ne njena utilitarnost, proglašeni su za „nemuževne“. Obična bijela košulje bez ikakvih ukrasa povezana je sa odgovarajućim muškim ponašanjem. Čovjek koji nosi bijelu košulju je čovjek kome se može vjerovati, on je trezven, sposoban i poslovan.
U isto vrijeme, upotreba bijele košulje kao oznake društvenog statusa se na kraju 19. vijeka smanjila. Uslijed masovne proizvodnje bijelih košulja, povećanja dostupnosti i opadanja cijena garderobe, muškarci su sebi lakše mogli da priušte bijelu košulju koju su onda nosili kada idu u crkvu, kada šetaju po gradu, ali i na poslu. Odlučujući faktor za razdvajanje klasa nije više boja košulje nego kroj, kvalitet materijala i diskretne stilske varijacije, a može se reći da to važi i danas, s tim što možemo pridodati i robnu marku kao bitan faktor.
Prvi svjetski rat i Edvard VIII kao „trendseter“
Nakon završetka Prvog svjetskog rata, desile su se ogromne društvene promjene, a promjene nijesu zaobišle ni modnu industriju. Promjene u izgledu bijele košulje zagovarao je Edvard VIII, za koga bismo mogli reći da je bio pravi „trendseter“, odnosno vrlo uticajan kada je u pitanju modni stil.
Njegovo odbacivanje stroge bijele košulje sa oštrim linijama u korist mekših, udobnijih košulja u boji dovelo je do velikog pomaka u muškoj modi. Međutim, čak i tada, tokom dvadesetih godina prošlog vijeka, bijela košulja se povezuje sa ugledom i poštovanjem i ne gubi na svom značaju.
Bijela košulja povezuje se i sa fenomenom „dendizma“ koji je Bodler označio kao bitan element modernosti. Dendi je uvijek obučen sa ukusom, elegantno, a svojom pojavom izdvaja se iz gomile. Naravno, bijela košulja je neizostavna.
Poslovni dres-kod
Osnivač korporacije IBM Tomas Vatson je tokom dvadesetih godina 20 vijeka insistirao na poštovanju dres-koda. Zahtijevao je da svi njegovi zaposleni nose klasičnu bijelu košulju kao dio poslovne „uniforme“. Nije bio jedini, mnoge velike kompanije, ali i manja preduzeća, zahtijevala su od zaposlenih da nose bijelu košulju, koja je do danas ostala oznaka „poslovnog“ stila.
Revolucija – sintetički materijali
Značajna promjena u polju bijelih košulja dogodila se sredinom 20. vijeka kad su sintetičke tkanine sumnjivog kvaliteta počele da se koriste u proizvodnji. Sa sintetičkim tkaninama došle su i neke novine u dizajnu bijele košulje, pa se sada javljaju razni ukrasi, poput karnera, a mijenja se i širina kragne.
Međutim, čak iako je došlo do ekspanzije „kitnjastih“ bijelih košulja, i dalje je jednostavna bijela košulja smatrana „prigodnom“ garderobom. Bila je otklon od šarenih i dezeniranih košulja koje su preplavile tržište u tom periodu. Tokom osamdesetih muške košulje u „romantičnom“ stilu predstavljale su sam vrh muške mode.
Značaj modnih marki
Tokom osamdesetih godina prošlog vijeka više nego ikad je počelo da se modnim markama pridaje na značaju. Modni magnati su odlučivali šta je moderno, a šta ne, a prema tome se formirala i cijena „markiranih“ bijelih košulja koje su onda ponovo povezivane sa društvenim značajem i prestižom.
Dug put smo prošli od viktorijanske ere do modernosti, a bijela košulja je i dalje vječni komad odjeće koji sa sobom nosi niz značenja i konotacija.
Ovo je samo dio priče o bijelim košuljama, i to muški dio priče. Bijele ženske košulje imaju podjednako značajnu, ali drugačiju priču koja je povezana sa revolucionarnim reformama u ženskom radu i borbom za ženska prava.
To samo pokazuje da komad garderobe nikad nije samo obično parče tkanine. Ne kaže se uzalud: „ono si što nosiš“.
