Poznata po svojim velikim tamnim naočarima, visokim štiklama, glamuroznim krznima, prepoznatljivoj bob frizuri i ledenom stavu, urednica takozvane Modne Biblije magazina Vogue Ana Vintur, iako je navršila 66 godine i dalje plijeni svojim besprjekornim izgledom.
Već 28 godina, koliko je na čelu jednog od najpopularnijih modnih magazina, sigurnim koracima ostavlja dubok trag u istoriji modne industrije. Ona je ambiciozna, motivisana, zahtjevna, okrutna i perfekcionista, a uz to smatra se najmoćnijom silom u svijetu mode koja upravlja imperijom vrijednom više od sto milijardi dolara, piše Story.rs.
Rođena u porodici sa zavidnim bogatstvom, Ana je djetinjstvo provela u Londonu sa svojom mlađom braćom Čarlsom i Patrikom i sestrom Norom, gdje se kasnije i školovala. Pohađala je North London Collegiate školu, gdje se često bunila protiv školskih uniformi, nazivajući ih kodiranom odjećom.
Interesovanje za modu mlada Ana razvila je gledajući u to vrijeme među omladinom vrlo popularnu emisiju “Ready, Steady, Go!”, kao i redovno čitajući tinejdžerske magazine “Seventeen” koji joj je baka slala iz Amerike, dok je početkom tinejdžerskog perioda pokazala potpunu opčinjenost modom. Tada je odlučila da skrati kosu i napravi bob frizuru koju sve do današnjeg dana nije značajno promijenila, a koja je u međuvremenu postala njen zaštitni znak.
Budući da je već u djetinjstvu pokazala svojeglavost, Ana je sa 15 godina riješila da napusti nauku shvativši da nikada neće biti akademski uspješna. Ipak, godinu dana kasnije, kako bi odobrovoljila roditelje nezadovoljne njenom odlukom, upisuje kurs mode u obližnjoj školi.
Novinarsku karijeru Ana započinje sa svojih 20 godina kada je njen tadašnji dečko Ričard Nevil uveo u kontroverzni i u to vrijeme veoma popularan magazin Oz. Ne zadržavajući se predugo na tom mjestu, Ana nastavlja rad na modnim rubrikama u magazinu “Harper’s&Queen”.
Već 1975. godine zbog nesuglasica sa glavnim urednikom Min Hogom napušta posao i kreće u Njujork sa tadašnjim dečkom, plejbojem Džonom Bredšom, da ostvari svoj san. Prvi značajan posao dobija 1976. godine kada se našla na poziciji mlađeg modnog urednika u časopisu “Harper’s Bazaar”, ali ubrzo kreće dalje i nastavlja svoj put ka vrhu. Nakon rada za mnoge uticajne njujorške modne časopise kao što su Viva, Savvy i Penthouse u kom prvi put dobija priliku da angažuje ličnog asistenta i stiče reputaciju zahtjevnog i oštrog šefa, 1981. godine preduzima možda jedan od najvažnijih koraka u svojoj karijeri i počinje da radi za “New York Magazine”
Od samog početka Vinturova zauzima svoj stav znajuću u kom pravcu želi da njen rad ide, a njena teška narav zbog toga je često izlazila na površinu i izazivala nesuglasice sa nadređenima. Nakon odličnih članaka i fotografija, Ana je napokon dobila zasluženu pažnju i postala ljubimica glavnog urednika Edvarda Kosnera. Ubrzo, ne samo da je imala povlastice i drugačija pravila, već je često učestvovala u stvaranju naslovnica, te naučila kako slavne ličnosti dobro prodaju novine. Iduća meta bio joj je Aleks Liberman, kreativni direktor kompanije Conde` Nasta, koja je bila izdavač Vogue-a.
Ana osim na poslovnom planu počinje da napreduje i na ljubavnom. U to vrijeme, 1983. godine, počinje da se zabavlja sa poznanikom iz Londona, dječjim psihijatrom Dejvidom Šriferom.
Njihova veza brzo je napredovala, pa se mladi par već nakon godinu dana vjenčao, a uskoro i poželio dobrodošlicu svom prvom djetetu, sinu Čarlsu, a kasnije, 1987. godine i ćerki Ketrin.
Već 1985. godine počinje da se ostvaruje jedan od Aninih najvećih snova. Jedan od ljudi impresioniranih Aninim radom u Conde’ Nastu Aleks Liberman, ugovara Ani razgovor za posao sa tadašnjom urednicom magazina Vogue Grejs Mirabelom, koji će joj zauvjek promijeniti život.
Na Grejsino pitanje na kojoj konkretno poziciji bi željela da radi, Ana se blago osmjehnula i bez ustručavanja odgovorila: “Na tvojoj!” Po Libermanovom naređenju, Grejs joj daje posao, a jedino što joj je tada preostalo bilo je da bespomoćno gleda kako joj ambiciozni potčinjeni narušava autoritet.
Nakon što je Grejs Mirabel dobila otkaz, Conde` Nast 1988. godine konačno, uslijed njenog izuzetnog truda i probijanja kroz svijet mode, Anu postavlja na mjesto glavne urednice američkog izdanja Voguea.
Ana je nakon uobičajenog čišćenja svojih saradnika, počela da uvodi reforme. U to vrijeme, ovaj časopis zapao je u krizu – smatrali su ga zastarjelim, a prodaja je ubrzano opadala. Sprovođenjem svojih ideja, Ana ga je ubrzo vratila na vrh i oblikovala ga tako da odgovara potpuno novom tipu žena. Sadržaj je odisao snažnom energijom, bio je oštar i seksi.
“Moderne žene su zainteresovane za biznis, moraju znati šta
, gdje i kad. Imaju svoj novac i svoje interese. Nemaju više vremena za kupovinu“, izjavila je tada Vintur, a ubrzo se pokazalo da je u pravu.
Kao što se to moglo i očekivati, Ana je od Vogue-a napravila pravi modni časopis i sprovela revoluciju u svijetu mode. Vogue se preporodio, a izdanja su postala nevjerovatna. Septembarski broj iz 2004. godine imao je rekordne 832 strane, a nastavljajući sa reformama, Ana je sa svijetla reflektora sklonila fotomodele, a fokus stavila na poznate ličnosti, smatrajući da čak i jedan modni časopis mora biti u toku sa svjetskim događajima.
Prva se usudila da jeftino iskombinuje sa skupim stavivši na naslovnicu izraelsku manekenku Mikaelu Berku koja je slavnom fotografu Piteru Lindbergu pozirala u džinsu od 50 dolara i jakni iz kolekcije visoke mode Kristijana Lakroa prekrivenoj nakitom u vrijednosti od 10 hiljada dolara.
Tada počinje i Anina borba protiv anoreksije i premršavih manekenki, a samim tim i borba za zdraviji izgled modela. Ove promjene pokazuju se kao uspješne i nakon više od dvije decenije.
Vogue danas diktira svjetsku modu, a kreatore i modele stavlja na mapu ili ih zauvjek uklanja s nje. Svojom maštovitošću i voljom Ana je postajala sve uvaženija ne samo u Njujorku već i u cijelom svijetu. Stvarala je trendove i otkrivala nove mlade dizajnere.
Ipak, dok je na poslovnom planu nizala uspjehe, na privatnom nije sve bilo tako savršeno. Iako je njen suprug Dejvid Šrifer, prema riječima njihovih prijatelja, imao važnu ulogu u usponu Vinturove, a osim toga bio joj je i velika podrška i oslonac, sredinom devedesetih njihov brak postaje monoton, a mišljenja, stavovi i interesovanja počinju da se razilaze.
Šrifer i Vinturova konačno se razvode 1999. godine, a mediji su ubrzo nakon toga počeli da spekulišu da je do kraha njihovog braka došlo zbog navodne Anine afere sa investitorom Šelbijem Brajanom. Ona je to odbijala da prokomentariše, ali ipak uskoro i zvanično započinje romansu s njim, koja je opstala sve do danas.
Anini prijatelji tvrdili su u vrijeme kada su počeli da se zabavljaju, da je on bio jedina osoba koja je uspjela da je smekša, a iz dana u dan uspijeva da joj izmami osmjeh, što je za Anu prije poznanstva s njim bila veoma rijetka pojava.
Vinturova i Brajan i danas žive zajedno u Njujorku, a Ana je nekoliko puta navela da joj je on velika ljubav i podrška.
Iako se trudi da svoju privatnost drži dalje od očiju javnosti, poznato je da van modnog svijeta i iza krute spoljašnjosti Vinturova posjeduje tipično britanski smisao za humor i umije da zasmije, a ipak, kao majka dvoje djece, često je ranjiva i nesigurna, dok njena pretencioznost proizilazi iz stidljivosti. Ana ipak, tu stranu svoje ličnosti vješto prikriva.
Iako je dosta omražena, često je pomagala drugima, učestvovala u mnogim humanitarnim organizacijama, ali i sama više puta organizovala događaje na kojima je prikupljala velike količine novca koje je proslijeđivala u dobrotvorne svrhe.
Žena koju nazivaju personifikacijom mode mnogima je misterija. Što se zapravo krije iza velikih tamnih naočara, poluosmjeha i grube, ali istovremeno i besprjekorne spoljašnjosti, vjerovatno nikad nećemo saznati. Ani Vintur možemo suditi jedino na osnovu njenog rada koji je legendaran.
Iako su kružile i priče da će sa trona uskoro skinuti njena oštra suparnica Karin Rotfeld, urednica francuskog izdanja časopisa Vouge, čini se da se Ana ne predaje tako lako. Njen posao još nije gotov, ali već sada sa sigurnošću možemo zaključiti da je ona žena koja na svom polju polako, ali sigurno ostavlja dubok istorijski trag.
