Najveće otkriće je da se zadržati nešto ili neko, može samo ako se otpusti. To je takav paradoks.
Glavno je to uraditi u svojoj glavi. Istinski otpustiti. Dozvoliti nečemu da se desi nezavisno od tvoje jake želje. Dati nekome pravo da postupi tako kako želi i kako smatra da je potrebno. Unutra to prihvatiti i složiti se sa tim. I nastaviti dalje živjeti svoj život.
Nekada davno kod Kastanede sam pročitala: “Ne vezujte se ni za koga i ni za šta.”.
Nijesam mogala da razumijem, kako to? I zbog čega? Jer je tako dobro – da si blisko povezan s nekim. Kako bez toga? I tek sada sam shvatila: da samo tako možeš biti slobodan. Vrlo često, vezanost postaje zavisnost. A sa njom ti gubiš sebe.
To važi za sve zavisnosti: od cigareta, alkohola, igara, čovjeka. Kada ne možeš da živiš i dišeš bez toga. Zato treba znati sve otpustiti. Da bi istinski bio svoj.
Dozvolite svima pravo slobodne volje. Nije to tipa “pa neka bude” i “uprkos neprijateljima!”, već je to spokojna, sigurna uvjerenost u to, da sa tim ili bez toga, prema čemu ili kome si imao veliku potrebu, uprkos svega ćeš biti dobro.
Važno je ne vezivati se za ishod. Jer niko nije obavezan da se slaže sa tobom. Bez obzira koliko loše, nepametno i neumjesno da ti izgledao nečiji izbor, to je samo tvoja ocjena. To je tvoja nespremnost da daš drugome pravo na sopstveno mišljenje, sopstveno osjećanje i sopstveno djelovanje. Ti nijesi obavezan da budeš uz to djelovanje. Ali ne bi trebalo ni da preuzimaš odgovornost da mijenjaš tu misao ili da objašnjavaš kako taj osjećaj nije u redu.
Jedino šta možeš da promijeniš je da nastaviš da živiš svoj život. Tačno to si obavezan i da radiš.
Baš lijep tekst🥰